Dejtonska Bosna nije dizajnirana da jača bošnjački identitet, nego da ga drži u stanju trajne samosumnje i narativne defanzive. Kultura se koristi kao mehanizam stabilizacije, ne kao prostor samorazumijevanja. U tom kontekstu, medijska, akademska šutnja i kulturna sterilnost nisu tri odvojena fenomena, nego tri lica istog poretka. Jedno briše kontinuitet u javnom prostoru, drugo u knjigama, a treće ga izbjegava na umjetničkom “platnu”. Rezultat je isti: Bosna bez naroda, historija bez nasljednika, identitet bez prava na vlastitu priču.

Bosanskohercegovačkodejtonska medijska i akademska šutnja o etničkom imenu Bošnjak nije proizvod naučne opreznosti, nego institucionalne nelagode. U toj nelagodi prepliću se tri faktora: naslijeđena jugoslavenska paradigma, postdejtonska politička arhitektura i strah od imenovanja kontinuiteta.

Jugoslavenska historiografija naučila je postdejtonsku akademsku “elitu” da se etničko ime Bošnjak posmatra kao problem, a ne kao činjenica. U tom okviru Bosna je bila dopuštena samo kao teritorij, nikada kao nosilac vlastitog etničkog kontinuiteta. Taj refleks nije nestao raspadom Jugoslavije; on je u Dejtonskoj tvorevini samo promijenio oblik. Umjesto otvorenog negiranja, pojavila se sofisticiranija strategija: neutralizacija. Mi Bošnjaci se, izuzev nedavnih sramotnih eskapada sa idejom antibošnjačkog bosanstva, kao historijski narod više ne osporavamo frontalno, nego se naše historijsko ime razvodnjava do neprepoznatljivosti.

Postdejtonska Bosna i Hercegovina tu praksu nije prekinula, nego ju je institucionalno učvrstila. Dejtonska država, evidentno, nije izgrađena kao afirmacija bosanskog i bošnjačkog kontinuiteta, nego kao mehanizam ravnoteže između već konstituiranih srpsko-hrvatskih nacionalnih narativa. U takvoj konstrukciji, Bošnjaci nisu zamišljeni kao nosioci historije, nego kao varijabla stabilnosti – koja se može tolerirati dok ne traži vlastiti narativ, vlastitu dubinu i vlastitu povijest. Drugačije rečeno, naš identitet se tolerira dok je tih, ali se ne ohrabruje da bude samosvjestan, narativno snažan i kulturno produktivan.

Zato se u akademskom diskursu sistematski izbjegava izgovaranje termina Bošnjak, a kad je u pitanju historija — onoga što izvori impliciraju: da su bosanski vladari etnički Bošnjaci. Ne zato što to ne bi bilo metodološki održivo, nego zato što bi imalo posljedice. To bi značilo priznati da Bošnjaci nisu kasni, nego temeljni narod Bosne; da nisu produkt vjerske transformacije, nego nosioci dugog kontinuiteta; i da bosanska državnost nije neutralna konstrukcija, nego historijski izraz jednog etničkog jezgra koje je bilo i jeste sposobno stvarati i održavati politički poredak.

U tom kontekstu često se priziva oprez, kao da postoji nekakva nevidljiva ruka koja bi nas definitivno satrla samo jer smo glasni u imenovanju bošnjačkog kontinuiteta. No ta ruka u stvarnosti ne postoji. Ono što postoji jeste državni okvir koji proizvodi tišinu, i kulturna politika koja sistematski osiromašuje sadržaje s jasnim bošnjačkim protagonistima, bošnjačkom vizurom i bošnjačkom povijesnom perspektivom.

Nedostatak filmova, serija, romana, muzeja i institucionalnih projekata finansiranih javnim novcem, koji nedvosmisleno govore iz bošnjačkog historijskog iskustva nije rezultat nezainteresiranosti društva i publike, nego odsustva državne volje. Najbolji primjer koji ilustruje da je to zaista tako, jeste moj roman (Bijeli cigani, op.ur.). Dejtonska Bosna i Hercegovina ne vidi svoj zadatak u jačanju bošnjačkog identiteta. Umjesto toga, proizvodi se praznina: identitet bez narativa, historija bez subjekta, kultura bez lica.

U toj praznini medijska i akademska šutnja dobija patološki karakter. Ona više nije samo metodološki izbor, nego saučesništvo u brisanju. Ne izgovoriti npr. da su ban Kulin, Tvrtko ili Tomašević bili Bošnjaci, iako svi kriteriji to impliciraju, i što rijeđe i izuzetno, izgovoriti riječ Bošnjak samo da se zadovolji konstituentna formalnost, znači prihvatiti da Bosna može imati državu bez naroda, prošlost bez nasljednika i ime bez sadržaja.

Zato je važno reći otvoreno: problem nije u izvorima, nego u interpretativnoj hrabrosti. Bošnjački identitet se ne potiskuje zato što je slab, nego zato što je prejak — jer razotkriva konstrukcije koje su desetljećima predstavljane kao neutralne. A historija koja se ne usuđuje imenovati ono što vidi, prestaje biti nauka i postaje administracija akademskog poziranja.

Patologija bosanskoheregovačkoejtonske akademske i medijske šutnje koja se finansira javnim novcima, ima svoju tačnu paralelu u kulturnoj politici postdejtonske Bosne. Ona se ne očituje samo u onome što se prešućuje u knjigama i studijama, nego i u onome što se sistematski finansira, promovira i izvozi kao “bosanska priča”. Država ne proizvodi narative slučajno. Ona proizvodi dozvoljene narative.

Paradigmatski primjeri su filmovi poput Ničije zemlje i Quo vadis, Aida? — djela koja su obilno podržana, međunarodno nagrađivana i predstavljena kao vrhunac bosanske kinematografije. Njihov zajednički imenitelj nije umjetnička vrijednost, nego ideološka sigurnost. To su filmovi koji uranjaju u ambijent rata i genocida kao u faktografsku pozadinu, ali bez izgradnje bošnjačkog subjekta. U njima nema naroda s imenom, historijom i unutarnjom perspektivom. Postoje samo figure: žrtve bez dubine, krivci bez strukture, kontekst bez uzroka.

U Quo vadis, Aida? genocid je prisutan kao scena, ali ne i kao doživljeni kolektivni lom. Fokus je prebačen na individualnu, feminističku naraciju koja, iako sama po sebi legitimna, služi kao paravan depersonalizacije. Ne zna se jasno ko, zašto i u ime čega uništava, niti kakva je historijska pozadina tog nasilja. Ideologija je skrivena iza estetike suzdržanosti, a emocija zamijenjena hladnim, gotovo administrativnim prikazom zla. To nije neutralnost. To je disciplinirana naracija.

Takvi projekti su idealni za postdejtonsku Bosnu jer proizvode sažaljenje bez identifikacije, suosjećanje bez subjekta i tragediju bez kontinuiteta. Oni potvrđuju sliku Bosne kao prostora vječne nesreće, ali bez naroda koji ima pravo na vlastitu povijest, vlastiti glas i vlastiti pogled na sebe. Bošnjaci su u tim narativima prisutni kao tijela, ali odsutni kao historijski akteri.

Istovremeno, gotovo da ne postoje državno podržani filmovi, serije ili veliki kulturni projekti koji bi nedvosmisleno ispričali bošnjačku priču iznutra: o srednjovjekovnoj Bosni, o bošnjačkom kontinuitetu, o vlastitim junacima, dilemama, pobjedama i porazima. Nema narativa o Kulinu, Tvrtku, bošnjačkoj epici, intelektualnoj tradiciji, ni o bošnjačkom iskustvu moderniteta. Ta praznina nije slučajna. Ona je programska.

To jasno pokazuje da problem nije u društvu, niti u tzv. “masi”, ili opasnosti od nevidljive ruke nestanka, kako se često insinuira. Problem je u državnom okviru koji sistematski proizvodi nikakvu ili kulturu bez identitetskog središta. Dejtonska Bosna nije dizajnirana da jača bošnjački identitet, nego da ga drži u stanju trajne samosumnje i narativne defanzive. Kultura se koristi kao mehanizam stabilizacije, ne kao prostor samorazumijevanja. U tom kontekstu, medijska, akademska šutnja i kulturna sterilnost nisu tri odvojena fenomena, nego tri lica istog poretka. Jedno briše kontinuitet u javnom prostoru, drugo u knjigama, a treće ga izbjegava na umjetničkom “platnu”. Rezultat je isti: Bosna bez naroda, historija bez nasljednika, identitet bez prava na vlastitu priču.

Zato insistiranje na imenovanju bošnjačkog kontinuiteta — u historiografiji, kulturi i javnom prostoru — nije radikalizam, nego nužnost. Država koja ne dopušta narative o vlastitom većinskom narodu nije neutralna država. Ona je država koja priziva srpsko-hrvatsku dominaciju i kolonijalne tutore i koja samopristaje da je nema.

Adnan Ćatović, autor romana Bijeli cigani