Dok smo mi trčali cik cak u školu bježeći od snajperista, neki bogati turisti su nas gledali kroz nišane.

Vijest iz Italije o otvaranju istraga protiv njihovih državljana koji su tokom opsade Sarajeva dolazili da pucaju na civile, iz zabave, kao sport, otvorila je ranu za koju sam mislila da je već prekrila neka tanka koža zaborava. Pogodilo me kao zakašnjela granata. Godine možda jesu prošle, ali moje djetinjstvo je ostalo teško ranjeno. Jer ja nisam gledala opsadu na televiziji. Ja sam bila meta. Ja sam bila plijen. Nečija zabava. Nečiji trofej.

I danas se pitam jedno: Koliko je koštao moj život? Ili, na italijanskom: “Quanto valeva la mia vita?”

Ja sam dijete Sarajeva koje je preživjelo opsadu, i dušmane, i turiste–ubice. Dijete koje u školu nije krenulo sa pjesmicama, bojankama i bojicama, nego sa prvim lekcijama preživljavanja: trči cik–cak, sakrij se iza auta, pretrči ulicu pa opet cik–cak, pa se opet sakrij. Da, baš tako sam išla u školu, bježeći od snajperista, brza kao metak, jer sam znala da pravi metak može stići. Moj put od pet minuta trajao je dvadeset, jer svaki korak je mogao biti posljednji.

Dok su druga djeca učila gimnastiku, ja sam učila kako se baciti pod klupu ako padne granata, prvo gradivo našeg “fizičkog”. Dok su druga djeca učila brojalice, ja sam učila šta ako četnici dođu u grad. Dok su neka djeca maštala o igračkama, ja sam maštala o vodi i hljebu. Ja sam dijete koje je znalo razliku između zvuka snajpera i granate prije nego što je naučilo tablicu množenja.

Radovala sam se pokvarenim lunch paketima, kikiriki puteru koji me danas tjera na mučninu. Radovala sam se kašiki šećera na kriški hljeba, kao da je najbolji eurokrem. To je bila naša jedina poslastica: pokvasili bismo hljeb i posuli ga šećerom. Jela sam hranu kojoj je istekao rok trajanja, makarone iz kojih smo prvo vadili baje pa ih tek onda kuhali. Spavala sam na betonu u podrumu, s jednom dekom, i nosila jaknu koju je imalo pola Sarajeva, jer je došla kao humanitarna pomoć. A danas se pitam čijih humanitaraca? Ko je zaista pomagao, a ko se samo tako predstavljao?

Jutro Bajrama dočekala sam u suzama, probijajući se kroz prašinu ruševina naše kuće. Četnici su baš za Bajram odlučili granatirati našu kuću. Dok je brat skupljao dijelove malog šaha, ja sam tražila haljinicu koju sam pripremila da obučem za Bajram. Ali ništa nije ostalo, osim srušenih zidova. Ormare smo kasnije iskoristili za potpalu.

Kao dijete sam nosila kanistere s vodom, po jedan u svakoj ruci. A braća su vezala po dva kanistera kajšem, pa tako nosili po dva u svakoj ruci. Ako bi uopće bilo vode da ih napunimo. A i oni su bili djeca, djeca koja su preko noći morala odrasti.

Iako je bilo rizično, voljela sam kad bi me braća stavila u civare, pa me vozili do mjesta gdje punimo kanistere. Sjećam se dana kada je brat na papir napisao “Taksi” i dao meni da ga držim na civarama. Otišli smo i povukli kanistere neke nane, a ona nas je pratila dovama kao da smo je od gladi spasili.

Naučila sam da se naviknem na krv. Na strah. Na misao da se možda otac neće vratiti. Da se možda brat neće vratiti. A jednog dana, brat se stvarno nije vratio. Postao je šehid. Poginuo je od granate.
Na to se nikad nisam navikla.

Moje igračke bile su čahure. Moja zanimacija skupljanje gelera. Zanimale su me boje metaka: crvena, zelena, plava. Na čahurama su bili mali obojeni krugovi. Skupljali smo ih tako, prema bojama. Kao što danas djeca skupljaju sličice, mi smo skupljali tragove smrti. Kako može biti normalno da se dijete od sedam godina navikne na krv i na smrt?

I sada, tri decenije kasnije, saznam da su među onima koji su pucali bili i Italijani, Amerikanci i ko zna ko još. Stranci koji su dolazili u naš grad kao na safari. Plaćali su da pucaju, samo da vide kako izgleda kada pogodiš dijete, ženu, starca. Nekoga ko ti ništa nije uradio. Nekoga o čijem narodu možda nikada nisi ni čuo, dok ti nisu rekli da za pare možeš ubijati Sarajlije. Mi smo bili životinje u toj priči. Mi, djeca Sarajeva. Neko je plaćao da nas gleda kroz nišan. Neko je plaćao da povuče obarač. Neko je putovao hiljadama kilometara da ubije dijete u gradu čije ime možda nije znao ni izgovoriti.

A mi smo već bili polumrtvi od gladi, zime i straha. Mi djeca nismo ni život počeli, a već su nam ga oduzimali, za zabavu, za adrenalin, za bolesnu radoznalost. Čak mislim da je lakše bilo misliti da na tebe pucaju samo dušmani, iako ni njima ništa nisi bio skrivio. Lakše je zamisliti lice mržnje, nego lice “turiste”.

I zato danas pitam: Ko smo im mi bili? Šta smo im skrivili? Zašto je moje djetinjstvo bilo nečija turistička atrakcija? Italija sada otvara istrage. Amerika najavljuje istragu. Evropa se zgraža. A mi… Nama samo opet otvaraju rane koje nikad nisu zarasle.

Možda i nije pitanje zašto su oni pucali, jer na to nema odgovora. Nema razuma koji može shvatiti da neko može plaćati da ubija djecu grada za koji možda prvi put čuje. Možda je pravo pitanje: kako smo mi sve izdržali?

Jer ja sam preživjela opsadu. Preživjela sam i dušmane i one koji su dolazili iz zabave da pucaju na nas. Ali moje djetinjstvo, ono nije preživjelo. I zato danas, kad čujem da je neko plaćao da me ubije, da nas ubije, pitam se samo: Koliko je vrijedio život jednog djeteta u Sarajevu?
Koliko sam vrijedila ja?