Sve veća proizvodnja oružja u atmosferi straha i nesigurnosti, u kombinaciji sa novim spekulantskim mjehurom dionica umjetne inteligencije i tzv. kriptovaluta jedina su područja na Zapadu na kojima se ostvaruje profit. To je upravo ono što radi Trump, izdaje vlastite bitcoin derivate u koje se ulijevaju arapski petrodolari (to su ona obećanja o investicijama iz Perzijskog zaljeva u američku ekonomiju, za koje je Katar dobio zahvalu u vidu cionističkih raketa na stambena područja glavnog grada), prodaje oružje Evropi koja ga poklanja Ukrajini i gomila ratnu mašineriju u Karibima za napad na Venecuelu
Zanimljiv je citat iz knjige „Rat je reket“ koju je napisao general major američke vojske u mirovini, Smedley Butler. On kaže: “Bio sam 33 godine i četiri mjeseca u aktivnoj vojnoj službi tokom koje sam proveo najviše vremena kao visokorangiran snagator za Veliki biznis, za Wall street i za bankare. Ukratko, bio sam reketar, kapitalistički gangster.“
On je, zapravo, bio mali dio sistema uzurpacije globalnih finansija koja je, u kombinaciji sa vojnom moći, prvenstveno Sjedinjenih Američkih Država, služila zadovoljenju neokolonijalističkog poretka. Poretka protiv kojeg trenutno ustaje sve veći broj zemalja, što SAD i Zapad, a i njihove klijente u zemljama Perzijskog zaljeva čini vrlo, vrlo nervoznima, do mjere izazivanja agresije Rusije na Ukrajinu, dopuštanja genocida nad Palestincima, podrške genocidnim paravojskama u Sudanu, ratnih prijetnji Venecueli.
Problem je u samoj srži ljudskih slabosti, posebno pohlepe, jedinog grijeha na koji ne utječe starost i onemoćalost, kako nas poučava Kur'an u suri Et-Tekathur. Naime, sve veća proizvodnja oružja u atmosferi straha i nesigurnosti, u kombinaciji sa novim spekulantskim mjehurom dionica umjetne inteligencije i tzv. kriptovaluta jedina su područja na Zapadu na kojima se ostvaruje profit. To je upravo ono što radi Trump, izdaje vlastite bitcoin derivate u koje se ulijevaju arapski petrodolari (to su ona obećanja o investicijama iz Perzijskog zaljeva u američku ekonomiju, za koje je Katar dobio zahvalu u vidu cionističkih raketa na stambena područja glavnog grada), prodaje oružje Evropi koja ga poklanja Ukrajini i gomila ratnu mašineriju u Karibima za napad na Venecuelu.
U jednom od recentnih tekstova pokušali smo dočarati kako to izgleda u realnom svijetu, u realnoj ekonomiji SAD. Dakle, sva ova profitu orijentirana „industrija“ bazirana je na urušavanja realne ekonomije, one koja donosi hljeb na stol, koja gradi i održava potrebnu infrastrukturu, koja održava sistem socijalne i zdravstvene zaštite, jednom riječju, čuva dignitet čovjeka. U toj perspektivi kada neka tvrtka otpusti 10.000 zaposlenika, vrijednost njezinih dionica raste jer profiti rastu smanjenjem troška radne snage. Profiti, a time i tržišna vrijednost tvrtke raste i vlasnici trljaju ruke. Dakle, rastu na otpuštanju ljudi i spekulacijama, ne na stvarnom porastu vrijednosti, već na igri nulte sume, gdje kada jedni dobivaju, drugi gube.
Isto tako, investicije u vojnu industriju otimaju fizičku aktivu privrede u drugim djelatnostima, ulaganja u infrastrukturu, u jeftiniju energiju… To je ekonomija rata, rata kao izvoznog univerzalnog proizvoda, globalno. Nacistička Njemačka je na tom obrascu funkcionirala sve do svoje propasti. Američke Federalne rezerve objavile su još petog novembra kvartalni izvještaj u kojem su navele kako je ukupan dug kućanstava u trećem kvartalu dosegao 18,6 biliona dolara, dok se bilježi sve brži rast prekida otplate ili restukturiranja kredita, poput auto, studentskih i hipotekarnih kredita. Kako je napisala jedna američka analitičarka, ljude žive proždire finansijski sistem ekonomije rata koji će eksplodirati.
Aktualan, neoliberalan sistem ekonomije rata se raspada, finansijski, ekonomski, politički i moralno, zajedno sa svojim nusproduktima, umjetnom inteligencijom i kriptovalutama i drugim čudima iz mađioničarskog šešira. Sve je više otpora i pitanje je vremena kada će se raspasti i biti zamijenjen nekim novim, ako se prije ne raznesemo u nekom termonuklearnom ratu kojim prijeti izvjesni Medvedev, a neki luđaci na Zapadu misle da bi on mogao biti ograničen i čak dobiven. Odnosno, da nakon raspada trenutnog sistema ekonomije rata, umjesto kaosa Hobbesovog „bellum omnium contra omnes“, čovječanstvo dobije novu arhitekturu razvoja i sigurnosti koja vodi računa o interesima svih država i nacija kao jednakopravnih.
Taj novi sistem mora odbaciti geopolitiku kao set aksioma i postulata koji oblikuje politike i međunarodne odnose. Čovječanstvo je na historijskoj prekretnici. Koncepti stalnog oslabljivanja suparnika, proizvodnje neprijatelja, igre nultog zbroja i dominacije su otrcani i prošao im je vijek trajanja. Njih mora zamijeniti koncept zajedničkih interesa čovječanstva, prvenstveno, ne korporacija, ne nekih nacija, ne nekih civilizacija.
Strah da se niz sve većeg broja regionalnih konflikata pretvoriti u svjetski sukob raste i sve ozbiljnijim izgledima američke vojne intervencije protiv Venecuele, ali i od SAD podržanim promjenama, američkim politikama nenaklonjenih ili otvoreno suprotstavljenih, režima širom Latinske Amerike. Optužbe da venecuelanska vlast organizira i podržava masovni uvoz narkotika u SAD, bez ijednog dokaza, stavljanja izmišljenog kartela de los Soles kojem je na čelu predsjednik Nicolas Maduro na listu terorističkih organizacija, slanje najvećeg nosača aviona na svijetu USS Gerald Ford u Karipsko more i na obale Trinidada i Tobaga, prema izjavi američkog ministra rata Hegsetha, daje čitavu hrpu novih opcija za SAD.
Već je započela ilegalna pomorska blokada Venecuele, raste pritisak na manje članice OAS da se distanciraju od Venecuele. Sve zaudara na vojnu intervenciju. Jedino čega se klaun u novouređenoj, kičasto okićenoj Bijeloj kući boji je njegova glasačka baza kojoj je obećao da SAD više neće ići u besmislene ratove. Ovaj je valjda smislen. Jer Venecuela ima puuuno nafte, kako bi on to na svom lošem engleskom rekao.
Postoje glasovi u SAD koji smatraju da postoji nesuglasje unutar administracije oko ovog neokolonijalnog poduhvata i koji šefa diplomacije Marca Rubia smatraju jastrebom, dok vjeruju da bi Trump, u svom „business oriented“ stilu bio spreman na neki dogovor, a pa ja već navodno ponudio Maduru manje „častan“ odlazak i umjesto nasilne promjene režima kao u Afganistanu, Iraku i Libiji, davno prije u Gvatemali ili Čileu, ponudio mirnu tranziciju vlasti, naravno, SAD-u odane opozicije čiji je kandidat nedavna nobelovka.
Naime, proglašenje nepostojećeg kartela terorističkom organizacijom kojoj je na čelu šef države omogućava, ne po međunarodnom, već po domaćem pravu SAD-u da napadne Venezuelu i na moru i na kopnu, a sve temeljeno na regulativi i praksama nakon 11. septembra.
Ovo sve treba staviti u širi kontekst američkih intervencija u svojem dvorištu (Latinska Amerika), po iskrivljenoj interpretaciji Monroove doktrine nemiješanja u evropske kolonijalne ratove i koncentracije na oba američka kontinenta. Naime, od početka 20. vijeka američke su obajvještajne i vojne snage intervenirale širom Lartinske Amerike, što tajnim operacijama, što finansiranjem i obukom paravojnih snaga i opozicije, što podrškom vojnim udarima, a nekoliko puta i direktnim agresijama na suverene države kojima su blokirale ili onemogućile ekonomsku nezavisnost otežae razvoj, posebno ako bi te države sarađivale sa, recimo Kinom na infrastrukturnim ili znanstvenim projektima.
