Smrt Francisca Franca, čovjeka koji je gotovo četiri decenije vladao Španijom željeznom rukom, bila je sve samo ne dostojanstven kraj jednog političkog života. Njegova posljednja sedmica u bolnici La Paz u Madridu pretvorila se u agoniju. U jesen 1975. godine, dok je režim pucao iznutra, a zemlja očekivala kraj jedne epohe, diktator je umirao polako, bolno i, prema mnogima, namjerno produženo

Devetog novembra, usred glasina da je umro, španska državna televizija TVE čak je prekinula popularnu emisiju Directísimo što je izgledalo kao priprema za objavu sudbonosne vijesti. Ispostavilo se da je bila riječ o lažnom alarmu. Ali pokazalo se i nešto mnogo važnije: unutar režima su se jasno crtale linije sukoba.

Tvrda struja frankista nije željela da vođa umre tako brzo. Trebalo je izdržati barem do 26. novembra, kada bi Alejandro Rodríguez Valcárcel navršio šest godina na čelu Kortesa i Državnog vijeća, čime bi zadržao političku moć i nakon smrti generala. Taj račun hladne političke pragme diktirao je i tempo umiranja.

Bolnička soba u La Pazu postala je prizor horora. Krv je dopirala do zidova, posteljina je mijenjana nekoliko puta dnevno, a medicinski tim borio se samo da umanji patnju. Već 30. oktobra Franco je doživio snažno krvarenje u želucu, praćeno oticanjem abdomena i teškom uremijom usljed otkazivanja bubrega. Nije mogao jesti, zubi su mu otpadali, tijelo je postajalo sve slabije. Hitna operacija otkrila je ulceraciju arterije koja je izazivala unutrašnje krvarenje. Ljekari su znali da mu nema spasa. Sljedećih sedmica slijedile su transfuzije, intubacija, još dvije operacije i potpuna ovisnost o aparatima koji su ga održavali na životu, iako je, u suštini, već bio mrtav.

U međuvremenu, Španija je svakodnevno pratila sve bizarnija i tehnički kompleksnija saopćenja o njegovom zdravstvenom stanju. Novinar TVE-a Florencio Solchaga hladno je čitao medicinske biltene, doprinoseći osjećaju beskonačne i gotovo ritualizirane smrti. Za razliku od iznenadne bolesti iz ljeta 1974, sada je svima bilo jasno: nema povratka.

U tzv. Bunker, krugu najtvrđih frankista, nervoza je rasla. Sastanci su se gomilali, a jedan od najžešćih falangista, José Antonio Girón de Velasco, udarao je šakom o sto i vikao: „Franco ne umire!“ Sasvim drugačija atmosfera vladala je u palači El Pardo. Markiz od Villaverdea, Francov zet, strahovao je od mogućih odmazdi i gubitka utjecaja. Carmen Polo, supruga diktatora, ostala je po strani, dok je presudnu odluku donijela kćerka Carmen Franco. Ona je, suočena s očevim stanjem, 19. novembra u 23:15 naredila da se isključe aparati. Zvanično vrijeme smrti postavljeno je na 5:25 ujutro 20. novembra, iako je stvarni trenutak bio nekoliko sati ranije. Privatna agencija Europa Press prva je objavila vijest još oko četiri sata ujutro, nadmašivši državne medije.

U 6:00 sati ministar informisanja León Herrera objavio je smrt na državnom radiju, navodeći da je uzrok „zastoj srca kao posljedica toksičnog šoka izazvanog peritonitisom“. Premijer Carlos Arias Navarro obratio se naciji u 10 sati, izgovorivši čuvenu rečenicu: „Španci, Franco je mrtav.“ Nakon trominute hvale diktatoru, pročitao je i njegovu oporuku: poziv na jedinstvo, mir, socijalnu pravdu  te lojalnost princu, a kasnije kralju, Juanu Carlosu.

Istog trenutka pokrenuta je „Operacija Lucero“, tajni plan pripremljen bez znanja porodice. Sadržavao je pet nivoa vojnog odgovora, masovna hapšenja „subverzivnih elemenata“ i kontrolu svih medija. Strah od pobune, nalik onoj koja je u Portugalu oborila Salazara, bio je realan. Arias Navarro je, bez formalnog naloga, odlučio da se Franca sahrani u Dolini palih, daleko od centara gradova, kako bi se spriječile spontane demonstracije. Grobnica je napravljena za samo tri dana, dok je diktator još uvijek umirao.

Francisco Franco umro je u krevetu , kako je to željela većina Španaca koji su strahovali od naglih promjena. Njegova smrt otvorila je vrata demokratskoj tranziciji koja će Španiju u godinama koje slijede pretvoriti u modernu evropsku državu, ali njegov ispraćaj, kao i život, ostao je obilježen autoritarizmom, strahom i skrivenim političkim proračunima.

IZVOR: La Razon