Njemački zakon zahtijeva tri stvari: da odluka bude samostalna, bez pritiska, i donesena u punoj svijesti. Sam čin odvija se uz tiopental, snažan anestetik koji ubrzo zaustavlja rad srca, omogućavajući miran odlazak. Prema riječima DGHS-a, Alice i Ellen su „samo zaspale“. Nijedan detalj nisu prepustile slučaju. Testament su napisale još prije dvadeset godina, odlučivši da, budući da nemaju potomaka, imovinu ostave u humanitarne svrhe: Ljekarima bez granica, UNICEF-u, Misiji Christoffel za slijepe, Gut Aiderbichlu i Maltezerima

Odlazak Alice i Ellen Kessler, legendarnih njemačkih blizanki koje su gotovo sedam decenija dijelile pozornicu, život i intimu, izazvao je pažnju širom Evrope. Umrle su u 89. godini, na način koji su same izabrale, u svojoj kući u Bavarskoj, onako kako su živjele, zajedno, do posljednjeg daha. Njemački mediji ispraćaju ih slikom u kojoj „plešu sa svojim beskrajnim nogama na nebu“, podsjećajući da je riječ o umjetnicama koje su bile simbol poslijeratnog optimizma, elegancije i emancipacije.

Njihov odlazak nije bio iznenadan, nego pažljivo pripremljen. Još prije pet godina, kada je njemački Ustavni sud dozvolio ili bolje rečeno, dekriminalizirao asistirano samoubistvo pod strogim uvjetima, dvije sestre započele su proces konsultacija. Godinama su bile članice udruženja Deutsche Gesellschaft für Humanes Sterben (DGHS), jedne od vodećih organizacija koje se bave „Sterbehilfe“, pomoći pri umiranju. Uz pravnika i ljekarku koji su ih posljednjih sedmica pratili, sestre su izabrale datum 17. novembar, razlog tog izbora ostaje njihova intimna tajna.

Njemački zakon zahtijeva tri stvari: da odluka bude samostalna, bez pritiska, i donesena u punoj svijesti. Sam čin odvija se uz tiopental, snažan anestetik koji ubrzo zaustavlja rad srca, omogućavajući miran odlazak. Prema riječima DGHS-a, Alice i Ellen su „samo zaspale“. Nijedan detalj nisu prepustile slučaju. Testament su napisale još prije dvadeset godina, odlučivši da, budući da nemaju potomaka, imovinu ostave u humanitarne svrhe: Ljekarima bez granica, UNICEF-u, Misiji Christoffel za slijepe, Gut Aiderbichlu i Maltezerima.

Rođene u Lajpcigu 1936. u razmaku od samo pola sata, sestre Kessler odrasle su u sjenama rata i porodičnog nasilja. U njihovim intervjuima proteklih godina često se vraćala slika oca koji je pio i zlostavljao majku Elsu. Iz tog iskustva proizašla je odluka zbog koje su ih mnogi smatrali feministkinjama prije feminizma: nikada se neće udati, nikada neće postati „ovisne o muškarcima“, kako je Alice jednom rekla.

Političke okolnosti su obilježile i početak njihove karijere. Nakon što je njihov otac pobjegao u Zapadnu Njemačku, četrnaestogodišnje Alice i Ellen otišle su ga posjetiti – i nikada se nisu vratile u DDR. „Naša karijera bi bila potpuno drugačija da smo ostale u Istočnoj Njemačkoj“, priznale su kasnije. U Zapadnoj Njemačkoj postale su dio kulturnog fenomena poznatog kao Fräuleinwunder,  „čudo mladih gospođica“, koje je simboliziralo novu, vedru, modernu Njemačku željnu da se otrgne sivilu poratne krivnje.

U Italiji su postale legende. Od šezdesetih pa sve do ranih osamdesetih, u doba „Dolce Vite“, njihovi nastupi bili su televizijski događaji. Stanovale su u Rimu, Ellen u stanu u Trastevereu, a Alice bi se kod nje „pridružila na kauču“ između snimanja. U ljetnim mjesecima boravile su u vili Franca Zeffirellija u Positanu, gdje su se na terasi smjenjivali Leonardo Bernstein, Carla Fracci, Robert Powell. Zeffirelli je, uvijek britkog jezika, znao reći: „Ako mu oduzmete plave oči, izgleda kao poštar“, šala upućena Powellu dok je šetao s torbom preko ramena.

Njemačka televizija i pozornice ostale su njihov drugi dom. Sedamdesetih nije bilo subotnje večeri bez Kesslerica koje silaze niz scenu u savršenom sinkroniziranom koraku. Njihova popularnost bila je golema, a ideal koji su predstavljale, ljepota, elegancija, humor, profesionalizam, postao je dio njemačkog kulturnog imaginarija.

Privatno su živjele u bajkovitoj, ali jednostavnoj svakodnevici. Njihova kuća u Grünwaldu, kupljena osamdesetih, imala je dva ulaza, dva gotovo identična apartmana i zajednički dnevni salon. Kada bi se posvađale, zatvorile bi kliznu pregradu i žurile na različite strane kao da su dvije samostalne žene. Kada bi se pomirile, vrata bi se otvarala tiho, bez riječi. Jednom sedmično izlazile su na večeru s prijateljima; utorkom su imale svoj Stammtisch u lokalnoj pivnici. „Ništa glamurozno, samo simpatične dame u osamdesetim“, rekle su uz osmijeh.

Posljednjih mjeseci, kažu prijatelji, Ellen se borila s depresijom, a Alice ju je pokušavala bodriti. No jedna rečenica koju je Ellen izgovorila godinama ranije sada zvuči proročki: „Kada dođe vrijeme, otići ću zajedno sa svojom drugom polovinom.“ I to se, tiho, dostojanstveno i potpuno u skladu s njihovim životnim uvjerenjima, i dogodilo. Dvije žene koje su cijeli život bile jedno, u umjetnosti, u svakodnevici, u legendi i, na kraju, u smrti.

IZVOR: Corriere della Sera