U njezinom zagrljaju rađaju se slapovi razigrani i snažni, igraju se kapljicama baš poput sićušne vilinske djece svjetlosti što lebde iznad površine. Svaka kapljica zrcali se kao dragulj, raspršujući svjetlost u tisuće boja. Dok ona vrhovima prstiju jedva dotiče površinu u haljini od pjene što se polu prozirna na svjetlosti prelijeva u nijansama smaragdnih boja i priprema se da poskoči s kamena na kamen u svoj svojoj ljepoti

U Kraljevstvu voda, živi djeva visoka, vitka, blijede puti, kose duge raspuštene. Haljina što leprša oko njezinog vitkog tijela optočena je smaragdima koji svjetlucaju na suncu ostavljajući trag blještavila za njom. Ona je jedna od Kraljica voda, dadoše joj ime Una. Osluhni kišu kako dodiruje zemlju, čut ćeš njezin žubor koji se prolama kao da šapuće uspavanku svijetu i jedan kanjon dubok, zelen, vječan. U tom kanjonu vragolasto teče voda, ne bilo kakva voda, smaragdno tirkizna je njezina boja, neukrotiva, živa voda koja neprestano žubori baš kao da kiša neprestano pada na suncu okupanoj površini.

Kako je samo lijepo raspustila svoju kosu. Lelujaju njezine vlasi slobodno, pokazuju ti put kojim već stotinama godina miluje obalu i što je brža, to je njezina kosa razigranija, svaka vlas se cakli na suncu okupanom odrazu šume pored koje se kreće, a svaki slap kao da ju nanovo svojom pjenom šamponira i miluje. Gledaš ples na vodi. Orkestar su kapljice, a dirigent je vjetar koji ih navodi da se kreću uz najljepšu glazbu što hrani dušu. Njiše se kosa njezina korak lijevo, dva desno kako vjetar dirigira.

U njezinom zagrljaju rađaju se slapovi razigrani i snažni, igraju se kapljicama baš poput sićušne vilinske djece svjetlosti što lebde iznad površine. Svaka kapljica zrcali se kao dragulj, raspršujući svjetlost u tisuće boja. Dok ona vrhovima prstiju jedva dotiče površinu u haljini od pjene što se polu prozirna na svjetlosti prelijeva u nijansama smaragdnih boja i priprema se da poskoči s kamena na kamen u svoj svojoj ljepoti.

Ponekad, ali samo ponekad zaželi i ona predah, pa s posljednjeg kamena odskoči prema nebu. Haljina joj se oplete oko tijela, a ti vidiš samo kapljice kako svjetlucaju u krug poput vrtloga. Zatim se sruči u dubinu, gdje se od siline kamenčići razmiču i nastavlja gotovo nečujno po površini lagano kliziti uz tebe poput daha, kao da ni vjetar ne želi probuditi tek usnule spavače koje je omamila vlastitom tišinom.

U obalama njezinim skrivaju se mala gnijezda, u njima tek izleženi pačići, slatke i zbunjene malene loptice što gnjure, kao prste, svoje malene kljunove u njezine vlasi u potrazi za hranom.

Paralelno je moćna i stidljiva. Pleše gizdavo kroz zrak, ostavlja za sobom ljepotu svojih kristalnih kapi. Svaka kap skriva želju, a svaka želja traži srce koje će je razumjeti i ne pokušati ukrotiti njezine obale.

Tama što se tiho nadvija budi strah od okova kojima su ljudi skloni narušavati njezinu slobodu. Silom koju posjeduje može se uzdići i poravnati sve strahove. Nije ona sklona osveti, kao i svaka rijeka može pokazati svoju moć i kad to poželi biti opasna i prevrtljiva. Prije nego zakoračiš u tu čaroliju pripazi na njezinu ćud. Iako misliš da ju poznaš, ona će te iznenaditi. Sudara se njena snaga sa stijenama što tiho vire ispod površine stvarajući pjenu koja se razlijeva, brišući granicu između neba i vode. Miješa vilinski prah, tirkizno i zeleno u nijanse snova, što se razlijeva njezinim tokom. Sprudovi na kojima raste drveće priča tisućljetne priče o borbi i nježnosti, o korijenima što se grčevito drže za ono malo zemlje koje voda nije odnijela, to je čarolija utkana u srca onih koji uz nju žive. Sve na njoj je nastalo od najjačih mladica, borbenih sjemenki koje su odlučile uspjeti i dodati čaroliju njezinoj ljepoti.

Djeca koja se rađaju uz nju imaju tu iskru u očima, iskru zavodljivosti. Pogled njihov ti govori da su rođeni uz rijeku koja svoje smaragde ne štedi, ispire im brige, hrani dušu svojom snagom. Ona rađa sinove i kćeri hrabrog srca, čuvare rijeke, gizdave poput nje same, jer njezina krv žubori njihovim venama. Takvi su dostojni štititi nju i njezinu ljepotu od onih, mračnih misli, stvorenih od mračnih sila.

Mostići što ih izgradiše kako bi se divili njezinoj ljepoti, spajaju obale lebdeći iznad zrcalnog odraza na vodi. Hodajući po njima, ne prelaziš samo prostor, već i vrijeme. Samo zrcaljena svjetlost te lagano ometa u mislima, a u njoj se vile s planinskih vrhova razigrano kupaju, baš kao i njihova sićušna djeca svjetlosti nad kanjonima nanovo i nanovo u svakoj zori koja se rađa kristale njezine skupljaju u košarice, i s njima se pomlađuju pa tako vječno uz rijeku dočekuju nove generacije nas koje privlači njezina ljepota. Znaju da te njihova čarolija navodi da se ogledaš u njezinoj ljepoti, koja čarobno i bezvremeno zrcali odraz sreće, što svakom putniku šaptom otkriva tajnu: „Sada ćeš se zauvijek vraćati meni!“

Uranjaš u svijet gdje sve ima smisla i srce razumije ono što oči ne vide. Svaki korak po tim starim daskama otkriva uzdah vjetra, odraz neba u kojem se snovi miješaju sa stvarnošću i nose te u nove dimenzije, a tamo, ugledat ćeš vile kako se odmaraju na sprudovima i pletu vjenčiće od sitnog cvijeća, koji će krasiti njihove kose, dok zrak miriše na svježe opranu mahovinu.

Vijugala je ona nošena hladnim dahom pored starih mlinova, zrcalila bi prve zrake izlazećeg sunca kao da izljeva zlato po površini, darovano iz nebeskih visina.

Ranom zorom, kada svijet još snove sniva, a rosa tiho sjaji po travi kao razasute zvjezdice noći stari mlinar bi krenuo, nije želio propustiti izlazak sunca dok se sjenke noći lagano povlače.

Ponio bi mali naramak u kojem je bio kruh ispečen s ljubavlju prethodne noći, topao, još uvijek mirisan po ognjištu i lijepim uspomenama.

Mlinar bi sjeo na kamen uz obalu, zagrizao svoj kruh i tiho prozborio s rijekom, kao sa starom prijateljicom. Govorio bi joj o snovima, o danu koji dolazi, o vremenima kojih se jedino voda još sjeća. Puno godina je nosio na svojim starim leđima. A rijeka bi mu zauzvrat uzvratila tišinom, laganim žuborom, i zvukovima što miluju dušu. Kad bi se sunce konačno uzdiglo i svijet ponovno postao bučan, on je već bio u svom mlinu, ispran od nemira, pun svjetla i tišine.

Uvečer kad se svjetiljke upale, mostići zabljesnu jantarnim sjajem, samo bi sova s grane u tišini nijemo promatrala prolaznike kako se dive površini okupanoj mjesečevim kristalima, gledajući kako voda polako teče i u daljini kotače drvenih mlinova okreće. Stara su to drvena zdanja s krovovima od slame, obrasli mahovinom, kao da su izrasli iz samog srca šume. Vrtjeli su se oni polagano, a tišinu su narušavale kapljice natječući se koja će prva skočiti u vodu.

Mostići koji su njih povezivali bili su posebni, izrađeni od hrastovih daščica što još sazrijevaju na vremenu. Jutrom bi ih dječji koraci razbudili, trčkarajući za roditeljima što su došli po brašno samljeveno prethodne noći. Pod njihovim nožicama zaškripali bi kao da im žele ispričati nešto drevno, nešto što se baš tu noć dogodilo. Priču o vili Ponoćnici, ime joj je Lejla.

Oni svjedoče čaroliji mjesečeve prašine koja i Lejlu spušta na rijeku. Laganim korakom bi uz zvukove šume zapjevala pjesmu, pjesmu koju samo mlinovi razumiju. Osim životinja što su u blizini savile svoje postelje, nitko za nju nije znao.

Mlinar je jedan dan okasnio, došao je sa zapregnutim konjem, natovarenim kukuruzom koji je valjalo samljeti kako bi se sutra dan na kućnim ognjištima pogače mogle ispeći. Zatekla ih je duboka noć i odlučio je prespavati. Mjesec nikada nije bio veći, a voda sjajnija.

Te večeri čuo je njezinu pjesmu, shvatio je da na rijeci nije sam. Ujutro kada se vratio kući, žena u čudu gleda njega, pa konja, klima glavom pa kroz smijeh reče: „Nisi imao pametnijeg posla, nesrećo jedna, nego konju grivu saplest?“

Prišao joj je, zagrlio ju i prozborio: „Ma zar nije ljepši i gizdaviji“.

Nije joj želio reći čemu je svjedočio i da ga je uspavala pjesma koju je čuo, dok su svjetlucavi odsjaji plesali pred njegovim očima. Kad je ujutro ustao konju je griva bila opletena.

Lejla je prekrasna, ali plaha. Sjajne gotovo prozirne puti u crnoj dugoj haljini optočenoj srebrnim kristalićima, blistala je na mjesečini. Laganim bosim koracima provlačila se između mlinova gdje se mjesečeva svjetlost zrcalila. Od njezine pjesme kotači su se počeli vrtjeti brže, a brašno koje su mljeli tih posebnih noći bilo je najslađe koje se ikad samljelo.

Sve što dotakne tu čarobnu vodu protkanu tirkizom, nošenu na dahu vjetra uhvaćenom u kapima odiše čarolijom.

Tu priroda daruje životinjama nadnaravnu snagu. Jeleni i srne prilaze tihim koracima da se osvježe, gotovo nečujno, kao da znaju da remete čaroliju. Oni znaju tajnu, tajniju od šume. Svaki put kad dođu na rijeku, Uma šumska vila već prepoznaje zvuk njihovih koraka, onu tišinu prije glasanja koja samo njoj govori. Uzdigne se tada, obasja ih pogledom zelenim poput dubokih izvora, nježnom rukom briše lišće što se prolaskom kroz šumu spustilo na njihova leđa i rogove. Laganim, gotovo nečujnim krilima zamahuje, kreće se između njih poput sna. Miluje ih smaragdnom izmaglicom, svjetlom koje izbija iz svih pora njezina bića, prenosi čaroliju koja grli bez riječi. A oni, kad se napiju vode, gledaju smaragdnim očima poput Ume, istom iskrom koja isijava iz njezinih očiju.

Pogledom obasjaju šumsko lišće, a kada potrče, njihove noge ne dodiruju zemlju, oni lete. Prohujaju kao vihor, podižući lišće iza sebe.

I tako, mlinovi, mostići, životinje što piju vodu koja živo teče, tiho i ponizno čuvaju svoje tajne o vilama što ih njeguju danima i noćima. Šapuću onima koji znaju slušati o vremenu kada je voda bila čarobna, a drvo oživjelo uz milozvučan glas vile Ponoćnice.

Šta misliš je li ova priča stvarna i da Una zbilja postoji, bi li ju potražio i uvjerio se?

Mirsada Delić Šerifović rođena je u Zagrebu 1975. godine, magistrirala je Menadžment bankarstva osiguranja i financija na Međunarodnom Sveučilištu Libertas u Zagrebu i stekla naziv Magistar menadžmenta bankarstva osiguranja i financija. Dugi niz godina radila je kao bankarska savjetnica u Zagrebačkoj banci d.d. Od 2025. godine zaposlena je kao administrativna tajnica u Nacionalnoj koordinaciji Bošnjaka u Republici Hrvatskoj- Bošnjaci Zajedno!