Nevjerovatna i tragična priča Paula Ernsta Fackenheima, njemačkog Jevreja i odlikovanog veterana Prvog svjetskog rata, otkriva jedan od najbizarnijih poteza nacističke obavještajne službe. Nakon što je kao „Untermensch“ zatočen u Dachauu, 1941. ga je Abwehr neočekivano izvukao iz logora i regrutovao za tajnu misiju u Palestini pod britanskim Mandatom. Pod novim identitetom “Paul Koch”, prošao je obuku, ubačen padobranom iznad Haife i odmah uhapšen. Britanci su ga mjesecima mučili vjerujući da je vrhunski nacistički agent

U proljeće 1941. godine, u trenutku kada se Drugi svjetski rat širio Mediteranom i sjevernom Afrikom, nacistička obavještajna služba povukla je jedan od svojih najneobičnijih poteza. Iz koncentracionog logora Dachau izveli su Paul Ernsta Fackenheima, njemačkog Jevreja i ratnog veterana, i regrutovali ga kao tajnog agenta za misiju u Palestini pod britanskom upravom.

Njegova nevjerovatna priča, koju je kasnije ispričao izraelskom historičaru Michaelu Bar-Zoharu, otkriva najmračnije paradokse nacističkog sistema sistem sposoban da istog čovjeka proglasi “subčovjekom”, zatvori ga u logor i u istom trenutku zatraži od njega da “služi domovini”.

Paul Ernst Fackenheim rođen je 1892. u imućnoj jevrejskoj porodici u Tiringiji. Njegov djed bio je ugledni rabin, a otac strogi, konzervativni trgovac metalom. Porodična ideologija bila je izrazito njemačka, patriotska, bliska tadašnjem građanskom konzervativizmu. Fackenheim je odrastao u uvjerenju da je Njemačka njegov dom i da su lojalnost i disciplina najveće vrijednosti.

Kada je izbio Prvi svjetski rat, mladi Paul se, poput hiljada svojih vršnjaka, javio kao dobrovoljac. Borio se na Zapadnom frontu, pod najžešćom vatrom francuske artiljerije, i zaradio dvije visoke počasti: Željezni krst II klase i kasnije I klase. Jednom prilikom, popravljajući telefonsku liniju pod neprijateljskom paljbom, pokazao je izuzetnu hrabrost, čin koji će decenijama kasnije nacistička obavještajna služba iskoristiti kao argument da ga nagovori na saradnju.

No ratni uspjesi mu nisu donijeli mir. Nakon 1918. posao, brak, putovanja, porodične tragedije, lični finansijski slom tokom Velike depresije, sve to načelo je njegovu stabilnost. Ipak, ostao je nacionalista i 1932. godine, poput mnogih razočaranih sitnih građana, glasao za Hitlera. Nije znao da glasom za “spasitelja Njemačke” potpisuje i vlastitu presudu.

Nakon 1933. slijedi sve što je poznato svakom Jevreju u Trećem Reichu: gubitak posla, policijski nadzor, poniženja, prijetnje, zabrana rada, hapšenja. Uzalud je pokušavao pobjeći u Britaniju, vicekonzul Arthur Dowden nije mu uspio osigurati vizu. Jednako uzaludan bio je i pokušaj da se prijavi u Wehrmacht, jer su već doneseni rasni zakoni koji Jevrejima zabranjuju vojnu službu.

Ljeta 1940. Gestapo mu kuca na vrata. S brojem 26336, Paul Fackenheim završava u Dachauu, gdje shvata da je postao ono što nacistička ideologija naziva Untermensch,“podčovjek”.

U aprilu 1941. Fackenheim je već bio uvjeren da iz logora nikada neće izaći živ. Ali te sedmice, nakon što mu se inficirala rana, logorski razglas iznenada ga poziva u ambulantu. Za razliku od uobičajenih scena brutalnosti, medicinsko osoblje ophodi mu se ljubazno: čiste mu ranu, hrane ga, odmaraju, daju mu mekanu postelju. Čitav prizor djeluje gotovo nadrealno.

Sedmicu kasnije, njegov broj ponovo odjekuje iz zvučnika. Ovaj put upućen je u zgradu Gestapoa. U prostoriji sjede dvojica muškaraca u civilu – kasnije će saznati da su to agenti Abwehra, vojne obavještajne službe admirala Wilhelma Canarisa.

„Herr Fackenheim, želite li izaći odavde?“ pitali su ga riječju “gospodine” koju nije čuo mjesecima. Onda su mu servirali logiku koja ga je razorila: „Borili ste se za Njemačku. Bili ste hrabar vojnik. Domovina vas sada ponovo treba.“ Ponudili su mu “slobodu” u zamjenu za obavještajni rad. Jedini njegov uslov bio je zaštititi majku Heddu u Frankfurtu, koja je živjela sama i kojoj je prijetila deportacija. Abwehr mu je obećao brinuti za nju. Nekoliko dana kasnije stranci su se pojavljivali na njenim vratima sa kovertama od po 300 maraka mjesečno.

Tako je počelo najneobičnije regrutovanje u historiji nacističkih službi: Jevrej iz Dachaua postaje agent Trećeg Reicha.

U neutralnoj zgradi jedne skromne briselske pensione, Fackenheim dobija novi identitet: Paul Koch. U sljedećim sedmicama trenira kodršću morzeovog koda, rukovanje radio-odašiljačem, metode šifriranja i osnovne tehnike prikrivanja. Njegov instruktor Hans Müller, navodno čovjek od povjerenja Canarisa, posjećuje ga svako jutro.

Ali Fackenheim stalno pita: “Šta ja zapravo treba da radim?” Odgovor ne stiže mjesecima. Tek u okupiranoj Atini, juna 1941, Müller mu otkriva misiju: Fackenheim treba da bude ubačen padobranom u Palestinu, tada pod britanskim Mandatom, i odatle šalje šifrirane izvještaje o britanskim položajima, trupama, skladištima i kretanju.

Plan je bio dio široke nacističke strategije vezane za napredovanje Rommelovog Afrika korpusa, za prodor prema Sueskom kanalu i Bliskom istoku, gdje su se nalazile ključne prijeratne zalihe nafte. Za šifriranje poruka zadužena je bila neobična literatura: francuska novela L’âne Culotte Henrija Bosca, čije će slova poslužiti kao osnova njegovog koda. Misija je bila smjela, ali praktično osuđena na propast.

U noći 10. oktobra 1941, iznad Haife, njemački Heinkel He 111, ofarban u crno, leti nisko nad obalom. Fackenheim skače u potpunoj tami prema vinogradima. U samom padu dešava se kritični trenutak: puca remen koji je držao njegov radio-odašiljač. Oprema se razbija na stijene. Bez radija nema komunikacije, nema šifre, nema povratka.

Još gore: zahvaljujući sabotaži koju je organizovao Heinrich Himmler, Britanci su već bili upozoreni da “vrhunski njemački špijun” stiže. Čitav sistem alarma širom Palestine bio je podignut zbog informacija koje je Gestapo namjerno “procurio” da bi obezvrijedio Canarisovu Abwehr. Fackenheim je, bez oružja, bez novca (prvi čovjek koji mu je ponudio pomoć jednostavno ga je opljačkao) i bez opreme, učinio jedino što je mislio da može spasiti život: Predao se britanskim vojnicima predstavljajući se kao “njemački Jevrej koji bježi od nacista”.

No njegovo objašnjenje nije djelovalo uvjerljivo. Britanci su već tražili “super-špijuna” koji treba stići padobranom. Počeli su ga ispitivati. Slomljen iscrpljenošću i strahom, konačno priznaje: „Ja sam Paul Ernst Fackenheim. Abwehr mi je dao ime Paul Koch.“

Britanci su ga odmah prebacili u Egipat, u zloglasni centar za ispitivanja Maadi kod Kaira. Tamo su ga danima držali u izolaciji i psihički iscrpljivali, uvjereni da je opasni njemački agent. Dodatno ga je kompromitovala neobična mreža slučajnosti: istovremeno su Britanci tragali za ženom-špijunom imena Paula Koch, a obavještajni izvještaji su upozoravali na nekog “Fackenheima” koji navodno gradi nacističku mrežu u Siriji i Libanu.

Zbog tih koincidencija, Britanci su povjerovali da su uhapsili ključnog operativca. U strahu za majku koja nije dobijala nove uplate od Abwehra, Fackenheim se pokušao preko jednog njemačkog zatvorenika (koji je bio britanski doušnik) povezati Morseom sa svojim bivšim nalogodavcima. Britanci su to shvatili kao dodatni dokaz njegove “profesionalnosti”. Tek kada je britanska ofanziva u Libiji napredovala, interes za “njemačkog super-špijuna” polako se ugasio. Nakon dugih mjeseci u zatvoru, izveden je pred sud. I oslobođen.

Međutim, oslobađanje nije značilo i slobodu: premješten je u logor u Latrunu u Palestini, gdje je napokon mogao slobodno da se kreće, razgovara i čeka kraj rata. Nakon kapitulacije Njemačke 1945. godine, Fackenheim je prebačen u bivši logor Neuengamme, sada pod upravom saveznika. Tek u junu 1946. uspio je da se vrati u Frankfurt. Grad je bio sravnjen. Kuća njegove porodice prazna.

Saopštili su mu najgoru vijest: njegova majka Hedda, uprkos obećanjima Abwehra, uhapšena je 1943. i deportovana u logor Theresienstadt, gdje je umrla. To je bio njegov konačni lom, moralni, emotivni, ljudski. Preživio je Dachau, obuku u Abwehru, padobran, britansko suđenje, ali nije preživio ono najvažnije: gubitak majke. Paul Fackenheim se povlači u malen gradić kraj Hamburga. Živi tiho, daleko od javnosti, bez knjiga, bez ambicija, bez želje za slavom. Njegova priča ostala bi izgubljena da je decenijama kasnije nije zabilježio Michael Bar-Zohar.

IZVOR: Muy Historia