Naučni rad dr. sci. Zilhe Mastalić Košuta, „Snajpersko djelovanje u Sarajevu u periodu opsade 1992–1995“, otvara najcrnju anatomiju opsade glavnog grada: dokumente o obuci snajperista u kasarni Jahorina, zahtjeve za dopunu specijalne municije, godišnje preglede utroška metaka i precizne opise vatrenih položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa. Presude Haškog tribunala i dosjei ranjene i ubijene djece otkrivaju sistem u kojem ništa nije bilo slučajno: snajpersko djelovanje bilo je plansko, nadzirano i usmjereno na civile, s namjerom da se ubije

U presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, na koje se oslanja naučni rad dr. Zilhe Mastalić Košuta, opsada Sarajeva definisana je preciznim i teškim riječima: “koordinirana, sistematska i dugotrajna kampanja granatiranja i snajperskog djelovanja s ciljem ubijanja, ranjavanja, povređivanja i terorisanja civilnog stanovništva grada Sarajeva.” Tom rečenicom počinje surova priča o gradu koji je, tokom 1.395 dana opsade, postao laboratorija brutalnosti, sa snajperistima kao najhladnijim egzekutorima te politike.

Ono što rad pokazuje, oslanjajući se na niz presuda, jeste da ovdje nije riječ o vojnicima koji prema gradu pucaju sporadično ili “kad im dođe.” Snajperisti su, kako navodi Tribunal, “jasno vidjeli svoje žrtve” i gađali ih “s namjerom da ubiju”, što je ključna pravna formula. Projektili su pogađali glave, prsa, stomak, predjele oko srca i pluća,  dijelove tijela u koje se ne puca da bi se neko ranio, nego da bi se usmrtio. U svjedočenjima zabilježenim u presudama stoji da “stanovnici Sarajeva nisu bili sigurni nigdje”, ni u kući, ni na ulici, ni u redu za vodu, ni dok stoje na prozoru. Sud je nepogrešivo označio: mete su bili civili, a namjera da se ti civili ubiju bila je jasna, čitljiva i dokazana.

Sva ova djelovanja smještena su unutar vojne strukture Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK), jedinice koja nastaje transformacijom nekadašnjeg 4. korpusa JNA. Nakon rata u Hrvatskoj i raspada Jugoslavije, 4. korpus postaje okosnica Vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine, a od augusta 1992. djeluje pod imenom Vojska Republike Srpske. Komande, bataljoni, jedinice, logistika, sve to prelazi u novi sistem koji od početka 1992. do kraja 1995. drži glavni grad Bosne i Hercegovine pod vojnom kontrolom izvana.

U istim presudama nalazimo još jedan termin koji je kasnije postao simbol: “Aleja snajpera.” To nije metafora koju su skovali novinari, nego precizna geografska oznaka koja ulazi u Tribunal kao dokazni element. To je urbana linija između Marijin-Dvora i Grbavice, prostor na kojem su se ljudi kretali brzo, u polusavijenom položaju, držeći torbe pred sobom kao privremene štitove. Snijeg, kiša, sunce, svejedno je bilo. Svi su znali da je taj prostor pod direktnom vatrom iz stanova, terasa i hodnika okupiranih zgrada.

Slično se svjedoči i o drugim dijelovima grada. U jednom slučaju svjedok opisuje položaje u opštini Stari Grad, gdje se snajperska vatra otvarala iz tzv. “bijelih nebodera”. Te pozicije kasnije se pojavljuju i u dokumentima SRK-a, koji se nalaze u radu. Među njima je i “Telegram pukovnika Alekse upućen komandi SRK”, u kojem se navodi stanje snajperskih položaja i usmjerava daljnje djelovanje. To je čvrst dokaz da je postojala komandna linija, i da snajpersko djelovanje nije improvizirano, nego vođeno i nadzirano.

Ono što rad posebno jasno prikazuje jeste odnos između realnosti na terenu i vojne administracije koja taj teror održava u životu. U nizu dokumenata spominju se “Zahtjevi za popunu municijom komandi SRK.” Jedan takav zahtjev traži određene količine snajperske municije, ne obične, nego specijalne, unaprijed definisane. Drugi zahtjev naglašava hitnost dopune, jer se municija brzo troši. Snajpersko djelovanje, pokazuje rad, nije bilo spontano; ono se dešava u ritmu dopreme municije, kao dio vojne logistike koja je stalno aktivna.

Najvažniji trag te logistike nalazi se u dokumentu pod nazivom “Pregled utrošene municije i MES-a od 01.01.1995. do 31.12.1995.” Taj papir, naveden u radu, otkriva da se snajperska vatra pratila na godišnjem nivou. To znači da se ne radi o nepredvidljivim epizodama, nego o kontinuiranom, planskom djelovanju koje traje 365 dana, bez pauze. Do kojeg stepena je sve to bilo vođeno pokazuje činjenica da je municija brojana, evidentirana i dopremana u ciklusima, kao da se radi o industrijskoj potrošnji.

Na drugoj strani administrativne mašinerije stoji obuka. U dokumentu od 29. januara 1995, asno se kaže da su snajperisti SRK-a prolazili posebnu obuku u kasarni Jahorina. Postojao je dokument “Snajperska puška – Postupci snajperiste”, u kojem se opisuje kako se bira položaj, kako se prati kretanje mete, kako se određuje udaljenost i kada se puca. Obuka je bila dio “planiranih borbenih dejstava tokom agresije na RBiH”, što znači da nije bila fakultativna nego obavezna komponenta djelovanja.

Snajperisti iz tih dokumenata nisu samo ljudi koji su „dobro gađali.“ To su strijelci obučeni da ciljaju u gradskoj sredini, kroz prozore, preko krova, sa velikih udaljenosti, uz pomoć optičkih nišana. Obuka je uključivala pravilno ležanje, namještanje puške, disanje, rad s optikom, kao i tehnike skrivanja u stambenim objektima što pokazuje da se radilo o profesionaliziranom djelovanju integriranom u strategiju SRK-a.

No, rat protiv Sarajeva nije se mjerio samo potrošnjom metaka i brojem položaja. U najpotresnijem dijelu rada pojavljuju se “dosjei o ranjenoj i ubijenoj djeci Sarajeva.” Ti dosjei nastajali su od 1992. do 1995. i sadrže imena djece, starost, mjesto gdje su pogođeni, ko je svjedočio, u koji dio tijela je metak ušao. Među njima su dosjei Selme Solak, Kemala Ligate, Faruka Katice, Amara Vuka, Selme Bjelak, Sedine Tozo, Kadrije Sadikija, Rijaldu Mujezin, Sanele Pecikoze i mnoge druge djece. Ta djeca nisu bila statistika, svaki dosje sadrži konkretan opis: dijete pogođeno dok je stajalo na prozoru; dječak pogođen na ulazu u haustor; djevojčica pogođena u predjelu srca; dijete ranjeno dok je trčalo po vodu. Uz svaki slučaj stoji da je pravac pucnja bio sa jedne od poznatih snajperskih tačaka.

Haški Tribunal snajpersku je kampanju kvalifikovao kao rasprostranjeni i sistematski napad na civile. Uprkos tome, “direktni počinioci – snajperisti” uglavnom nisu procesuirani. Komandna odgovornost je utvrđena, ali ljudi koji su pucali često nisu identifikovani, niti su njihove optike ikada zamijenjene sudskom identifikacijom.

Tako Sarajevo ostaje grad u kojem su linije snajperske vatre bile dio svakodnevice, ali i grad u kojem su vojne strukture iza tih metaka precizno dokumentirane. Sistem snajperskog terora imao je svoje komande, dokumente, municiju, obuku, položaje, pravce djelovanja i svoje žrtve.

Snajperska vatra bila je administrativno uređena, logistički opskrbljena, planski raspoređena i vojno nadzirana. Snajperski položaji koji su presijecali Sarajevo od Grbavice do Starog Grada funkcionisali su kao slojevita mreža koju nisu određivali ni slučaj ni improvizacija, nego dokumenti sa zaglavljima, pečatima i preciznim zahtjevima.

Oni su pucali iz stanova, sa spratova, iz napuštenih kancelarija, iz hodnika, sa terasa. A njihovi meci bilježeni su u tabelama, po mjesecima i kvartalima.

Kada se sklope svi ovi fragmenti, presude, dokumenti SRK-a, zahtjevi za municiju, pregledi potrošnje, uputstva za snajperiste, telegrami o položajima, dosjei djece, dobije se slika koja ne ostavlja prostor sumnji: snajperska dejstva nad Sarajevom nisu bila incidenti, niti posljedice nepažnje. Ona su bila dio komandno vođene strategije. Ipak, jedna je činjenica posebno bolna. Znamo ko je komandovao, znamo gdje su bili položaji, znamo gdje su pucali, znamo koje je dijete pogođeno i u koji dio tijela. Znamo dan, sat, kvadrat. Zna se čak i kakav je metak ispaljen. Ali čovjek koji je povukao obarač najčešće nema ime. Nema optužnica. Nema presuda.

To je najteža činjenica na koju se Sarajevo nikada neće navići.