Leyla Amzi-Erdoğdular je historičarka i profesorica na Univerzitetu Marmara u Istanbulu, specijalizirana za osmansku i habsburšku historiju, s posebnim fokusom na odnose između islama, države i modernosti u jugoistočnoj Evropi. Doktorirala je na Columbiji u New Yorku, gdje je razvila istraživački okvir koji povezuje Balkan i Bliski istok kroz zajedničko iskustvo postimperijalne transformacije. U svojim radovima istražuje kako su muslimanske zajednice unutar Habsburškog carstva uspjele očuvati vjeru, autonomiju i identitet unutar birokratskih struktura evropskog kolonijalnog tipa; Bosna u nekoliko nastavaka donosi priređene dijelove iz njene knjige Nakon Osmanske Evrope: Muslimani u Habsburškoj Bosni i Hercegovini (The Afterlife of Ottoman Europe: Muslims in Habsburg Bosnia Herzegovina)


Nakon što su se u ljeto 1878. povukli topovi i vojne kolone Austro-Ugarske ušle u Bosnu, na drumovima prema jugu i istoku započeo je pokret koji će obilježiti čitavu epohu. Hiljade porodica napuštale su zemlju u kojoj su rođene, vjerujući da je s gubitkom sultana izgubljena i zaštita islama.

Taj pokret nazvan hidžra (preseljenje) bio je više od bijega; bio je moralna dilema, duhovna drama, i kolektivna trauma naroda koji je u sebi nosio osjećaj da svaka vlast, osim Božije, mora biti privremena.

Bosanski muslimani, koji su do jučer služili sultanu, morali su odlučiti: ostati i položiti zakletvu novom caru, ili otići i postati “muhadžiri”, iseljenici u zemlji koja ih možda neće prepoznati.

U knjizi Leyle Amzi-Erdoğdular ta dilema postaje središnje poglavlje o identitetu: između vjere i teritorije, između nostalgije i stvarnosti. Ovo je priča o onima koji su otišli, i o onima koji su ostali i o vjeri koja je preživjela oba izbora.

***

Kada su 1879. godine habsburški činovnici stigli u Bosnu da popišu stanovništvo, zatekli su zemlju u pokretu. Na putevima od Doboja do Višegrada, kroz mostove kod Broda i granicu kod Drine, kretale su se povorke kola, karavana, pješaka i konjanika.

U izvještaju austrijskog guvernera Filipovića navodi se da su “čitava sela krenula prema Turskoj”. Ljudi su prodavali imanja za bagatelu, ostavljali kuće otvorene i nosili samo ono što se moglo spakovati u sanduk ili vreću. “Vidjeli smo žene kako vode krave, a djecu na leđima”, piše austrijski kapetan Loew. “Nosili su tapije i hadžijske dozvole, kao da će im zatrebati na drugom svijetu.”

Taj pokret nije bio organiziran, ali je imao duboku logiku. U svijesti običnog muslimana Osmansko carstvo nije bilo samo država, već darul-islam, “zemlja islama”. Gubitak te zemlje značio je i gubitak moralnog poretka. Zato je odlazak bio oblik duhovnog otpora.

Već u prvim mjesecima nakon okupacije ulema je tražila odgovor na pitanje: je li dozvoljeno ostati pod vlašću nemuslimana? U Sarajevu se skupio medžlis alima i donio opreznu fetvu: “Ako novi vladar dopušta ispovijedanje vjere i čuva živote muslimana, nije grijeh ostati.” Ali mnogi nisu vjerovali da će se to poštovati. Iz Istanbula su stizala proturječna tumačenja. Neki učenjaci su tvrdili da je “svaka zemlja u kojoj se ezan ne čuje slobodno” zemlja nevjerništva.

Mostarski muftija Ahmed Škrijelj izdao je vlastitu fetvu: “Onaj ko se boji da će mu vjera biti oslabljena, neka ide. Onaj ko zna da može sačuvati islam, neka ostane. Allah zna namjere.”

Ta dvosmislenost otvorila je put moralnom nemiru. Ljudi su morali odlučiti sami, a svaka odluka nosila je osjećaj krivnje. U proljeće 1879. krenuli su prvi konvoji.

Iz Cazina, Ključa, Travnika i Mostara ljudi su se upućivali prema jugu. Jedan savremenik, mostarski trgovac Ahmed-aga Sarić, zapisao je u dnevniku: “Otkako je car došao, put ka Stocu je crn od naroda. Na svakoj ćupriji neko plače. Žene nose djecu u povoju, a muškarci na ramenima sanduke s knjigama. Kažu: idemo gdje je sultan.”

Ti prizori podsjećali su na starozavjetne egzoduse. Austrijski vojnici, koji su morali nadzirati granice, često su im pomagali. Jedan podoficir iz Slavonskog Broda piše: “Dali smo im vode. Neki su se vratili jer nisu imali kuda. Rekli su da ih Turska neće primiti, a da ovdje ne mogu ostati. Izgledali su kao narod bez adrese.” Do jeseni 1881. procjenjuje se da je Bosnu napustilo više od 60.000 ljudi.

Za muhadžire koji su stigli u Anadoliju, stvarnost je bila surova. U Istanbulu i Izmiru vlasti su ih smještale u privremene logore. Osmanlije su ih poštovale kao “vjernu braću iz Bosne”, ali su ekonomske mogućnosti bile ograničene. Mnogi su poslani u unutrašnjost, u Eskišehir, Kayseri, pa čak i u Siriju i Palestinu. U registrima iz 1883. zabilježeni su “Boşnak mahallesi”, čitave četvrti bosanskih iseljenika. Tamo su otvarane džamije, škole, pa čak i hanovi sa imenima rodnih mjesta: Travnička, Goraždanska, Mostarska.

Ali nostalgija nije prestajala. Jedan muhadžir iz Sarajeva napisao je pismo bratu: “Ovdje ima ezana, ali nema naše vode ni našeg neba. Kad čujem pjesmu, ne razumijem riječi. Samo tuga govori moj jezik.” Tako se rodila posebna dijaspora koja je pripadala prostoru između dvaju carstava. Dok su jedni odlazili, drugi su ostajali.

Za njih je ostanak bio čin hrabrosti, ali i kalkulacije. “Ne ide se iz zemlje u kojoj su naši mezari,” govorili su starci. Mladi su bili pragmatičniji: “Ako car plaća, a vjera slobodna, nije grijeh ostati.”

Oni koji su ostali uskoro su postali jezgro novog bosanskog društva. U njima se formirao sloj ljudi koji su morali naučiti govoriti njemački, čitati latinično pismo, i plaćati porez državi koja se pozivala na “napredak”. Ali u svakodnevici su ostali isti: klanjali su pet puta dnevno, poštovali ramazan, čuvali običaje. Beč ih je smatrao dokazom uspješne integracije; oni su sami sebe smatrali čuvarima pamćenja.

Sarajevska čaršija postala je mjesto rasprava. U kahvani kod Morića hana, zapisao je jedan činovnik, moglo se čuti: “Idi, pa vidi što je tamo. Kažu da i tamo ima gladnih. Ovdje barem znaš gdje je tvoja avlija.” Drugi bi odgovorio: “Ali ovdje više nije tvoja avlija, nego careva.” Taj dijalog, prenesen usmenim predanjima, otkriva dubinu rascjepa između duhovne i političke pripadnosti. Osmansko carstvo je za mnoge bilo više od vlasti, ono je bilo moralni okvir svijeta. Kad je taj okvir nestao, Bosna je izgubila osjećaj reda.

Ulema je bila u najtežem položaju. S jedne strane, imala je obavezu da tumači vjerske propise i brani interese muslimana; s druge, bila je pod pritiskom nove vlasti koja je tražila lojalnost. Neki su prihvatili državne funkcije i plaće, vjerujući da će tako moći zaštititi zajednicu iznutra. Drugi su odbili i povukli se u anonimnost.
Među njima je bio i hadži Mehmed ef. Muftić, poznat po riječima: “Kada se promijeni vlast, ne mora se promijeniti i duša. Ali ako se promijeni duša, uzalud je svaka vlast.”

U toj rečenici krije se filozofija preživljavanja koja je definirala narednih pola stoljeća: ostati u svijetu koji se promijenio, a ne promijeniti vjeru da bi se opstalo. U muslimanskoj poeziji tog vremena hidžra je postala metafora izgubljenog raja.
Pjesnici su pisali o “bijegu iz tuđine”, o “zemlji bez sultana” i “domovini što tone u maglu”. U zbirci „Divan bosanski“ iz 1884. nalazi se stih: “Ko ode, nađe sultana, al’ izgubi san. Ko ostane, ima dom, al’ bez milosti neba.”

Ti stihovi izražavaju ono što su mnogi osjećali: da ni jedan izbor nije bio potpun. Između odlaska i ostanka, između nostalgije i potrebe, formirao se novi oblik identiteta, identitet dijaspore bez granica.

U Anadoliji su bosanski iseljenici postali posebna zajednica. Nosili su sa sobom običaje: kahvu u bakrenim džezvama, turski s bosanskim akcentom, mevlude i sevdalinke. Mnoge porodice su se brzo asimilirale, ali su imena ostala: Saraylı, Boşnak, Hersekli. U regiji Eskišehir i danas postoje sela s nazivima “Yeni Bosna” i “Mostar”.

U pismima koja su stizala u Sarajevo govorilo se o plodnoj zemlji, ali i o tuzi. “Zemlja je dobra,” piše jedan doseljenik, “ali srce ne može pustiti korijen.” Osmanska vlast ih je koristila kao primjer “vjernosti hilafetu”, ali iza službene retorike krila se tragedija: mnogi su umrli od gladi, bolesti i nostalgije.

Od 1885. godine bilježe se i prvi povratnici. Neki muhadžiri, razočarani životom u Anadoliji, odlučili su se vratiti u Bosnu. Austrijske vlasti su ih primale s oprezom. U izvještaju guvernera Kállaya iz 1886. navodi se: “Povratnici donose više tuge nego prijetnje. Oni su dokaz da nova vlast nije neprijatelj islama.” Međutim, mnogi su po povratku zatekli prodane kuće i tuđe ljude u svojim mahalama. Država im nije mogla vratiti imanja, jer su ih u međuvremenu kupili novi doseljenici, činovnici, dalmatinski katolici, pa i poneki musliman koji je ostao. Tako su se povratnici našli u vakuumu: ni tamo, ni ovdje. Jedan sarajevski hodža zapisao je: “Oni su poput ptica što se vraćaju u gnijezdo, a zatiču ga na drugom stablu.”

Kállayeva administracija pokušala je smiriti situaciju stvaranjem osjećaja sigurnosti. Godine 1887. osnovana je posebna Komisija za vjerske poslove muslimana. Njen zadatak bio je da pokaže kako car ne dira vjeru. Muslimanima je dopušteno da u džamijama slobodno spominju sultana, sve dok u dokumentima priznaju carevu vlast. To dvostruko priznanje, sultanu na jeziku, caru na papiru, postalo je način života.

U Beču su to zvali “politika dualne lojalnosti”. U Sarajevu su govorili: “Sultanu dova, caru porez.” Kako su godine prolazile, hidžra je prestala biti masovni pokret i postala simbol. U narodnim pričama i pjesmama, muhadžiri su pretvoreni u junake, gotovo mučenike vjere. Pripovijedalo se o porodicama koje su “napustile sve zbog Allaha”, o ženama koje su “nosile djecu kroz snjegove da bi čule ezan s minareta Carigrada”. U stvarnosti, mnogi su stradali na putu, a njihova imena nisu ostala nigdje zabilježena.

Ulema je u hidžri prepoznavala i opomenu: da se vjera ne smije poistovjećivati s teritorijom. Muftija iz Banje Luke, hadži Salih ef. Gačanin, napisao je 1890: “Ko misli da se islam nalazi samo pod jednom zastavom, taj je zaboravio da je Allah svuda.” Te riječi, objavljene u „Bošnjaku“, bile su hrabre i proročanske. Pokazale su kako se među bosanskom ulemom rađa ideja univerzalnog islama, oslobođenog političke ovisnosti o carstvima.

Ipak, posljedice iseljavanja bile su teške. U nekim krajevima, naročito u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini, cijela sela su opustjela. Poljoprivreda je oslabila, a mnogi vakufi ostali bez upravitelja. Habsburška administracija je bilježila smanjenje prihoda i porast pustih zemljišta. U nastojanju da to popravi, država je dovodila koloniste iz Hrvatske, Slovenije i Dalmacije. Ti novi stanovnici su donijeli promjene u strukturi vlasništva i po prvi put stvorili osjećaj demografske nesigurnosti među Bošnjacima.

U Mostaru su, piše Amzi-Erdoğdular, “mahale koje su nekad bile pune ezana počele odzvanjati tišinom”. U Travniku su begovi prodavali imanja da bi platili poreze.

Neki su, ogorčeni, govorili: “Mi smo ovdje sada samo kao vakufski čuvari.” Kako bi spriječila daljnje iseljavanje, austrougarska vlast je pokušala sentimentalnim pristupom: obnovila je neke džamije, finansirala hadž, a carev portret se pojavio u pojedinim vakufskim kancelarijama.

U novinama Bosnische Post pisalo je: “Car poštuje vjeru Mahometovu kao i vjeru Kristovu.” Ta izjava izazvala je i sumnju i smijeh, ali je imala efekta. U Sarajevu i Mostaru se govorilo: “Ako car zna šta je Mahomet, možda zna i šta je Bosna.” Religijska tolerancija postala je novi simbol habsburške modernosti. Ali ispod nje je ostajao osjećaj poraza. Ljudi su bili mirni, ali ne i sretni.

U pričama o hidžri rijetko se spominju žene, ali one su nosile najveći teret. One su pakovale kuće, nosile djecu, čuvale dokumente, molile se na putu. Jedna iz Tetova zapisala je u pismu: “U Bosni sam imala mezar oca i majke, ovdje imam samo sjećanje.” Ženski svijet čuvao je sjećanje na “zemlju iz koje se otišlo”.

U bosanskim kućama u Anadoliji žene su i dalje pripremale pitu i kahvu “kao kod kuće”, učile djecu da govore bosanski i da ne zaborave riječ “avlija”. Tako je ženski prostor postao arhiv pamćenja. Njihova nostalgija je bila tihi otpor, način da se sačuva domovina bez granica. Do kraja 19. stoljeća, pojam hidžre u bosanskim vjerskim krugovima dobija novo značenje. Ne označava više fizički odlazak, nego duhovno odvajanje od nepravde i moralnog propadanja.

Imam iz Tuzle, Mehmed ef. Šerifović, govorio je u hutbi 1898: “Hidžra danas nije bijeg iz zemlje, nego iz grijeha. Ko ostane i bude pravedan, taj je učinio veću hidžru nego onaj što pobjegne.” Ova reinterpretacija bila je ključna. Ona je omogućila muslimanima da ostanak u Bosni dožive kao oblik vjerske dužnosti, a ne izdaje. To je bio početak formiranja nove teologije opstanka, koja će kasnije postati osnov bošnjačke političke misli 20. stoljeća.

Upravo iz te potrebe za trajnošću nastaje 1882–1883. institucionalna reforma: osniva se Vakufsko-mearifska uprava, a kasnije i Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Habsburška vlast je odobrila taj sistem jer joj je odgovarao: umjesto neposredne veze sa sultanom, muslimani su dobili domaće institucije, ali pod državnim nadzorom. To je bio kompromis između religije i politike, između prošlosti i budućnosti.

U praksi, to je značilo da je Bosna postala jedina evropska zemlja s institucionalno priznatim islamom. To će kasnije biti model koji će preživjeti i nakon propasti Monarhije. Krajem 19. stoljeća pojavila se nova generacija muslimanskih pisaca koji su o hidžri pisali s historijskim odmakom. Najpoznatiji među njima, Mehmed-beg Ljubušak, tvrdio je da “odlazak nije uvijek vrlina, a ostanak nije uvijek sramota”. U njegovim esejima hidžra je prikazana kao ljudska slabost, ali i dokaz vjere.

Njegov učenik, Osman Nuri Hadžić, otišao je korak dalje i napisao: “Ko god se bori da sačuva vjeru u tuđem carstvu, taj je već napravio svoj put iz Medine.”

Ti tekstovi su, piše Amzi-Erdoğdular, “pretvorili moralnu dilemu u političku filozofiju”. Bosna se tako, po prvi put, počela promišljati kao samostalna moralna zajednica, a ne samo pokrajina carstva. Početkom 20. stoljeća, nakon aneksije Bosne 1908, još nekoliko hiljada muslimana odlučilo je otići. Neki su to činili iz straha da će nova vlast ukinuti vjerske slobode, drugi iz nostalgije. Ali to su već bili pojedinačni slučajevi. Većina je odlučila ostati.

Kada su novine „Bošnjak“ objavile članak “Zemlja u kojoj se ezan čuje ne napušta se”, činilo se da je jedan dugi krug zatvoren. Tih godina, ideja o hidžri polako se gasila. Na njeno mjesto došla je nova svijest: da se islam može živjeti i u evropskom poretku, i da domovina nije samo ono što je pod sultanovim grbom, nego ono što čovjek čuva u svojoj zajednici.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. godine, Bosna je ponovo postala vojno područje. Hiljade muslimanskih mladića mobilisano je u austrougarsku vojsku. Borili su se pod zastavom koja nije njihova, ali s osjećajem dužnosti. U pismima iz Galicije i sa Soče pisali su: “Mi se borimo, ali kad čujemo ezan, znamo da nismo izgubljeni.” Kada je 1918. Austro-Ugarska propala, nije bilo više ni sultana ni cara.

Ali u Bosni su i dalje postojale džamije, šerijatski sudovi, i mreža vakufa – institucije koje su preživjele oba carstva. To je bio dokaz da je ostanak, koliko god bolan, bio ispravan put. Hidžra je ostavila dubok trag u kolektivnom pamćenju. U mnogim porodicama se još decenijama prepričavalo: “Naši su išli sultanovim drumom.” U nekima se, pak, ponosno govorilo: “Naši su ostali da čuvaju Bosnu.” U poeziji i usmenom predanju, hidžra je dobila mitske razmjere, ali u arhivima i dokumentima ostala je kao moralna dilema bez konačnog odgovora. Nijedan učeni čovjek, ni tada ni kasnije, nije mogao presuditi šta je bilo ispravnije: otići ili ostati.

Leyla Amzi-Erdoğdular zaključuje: “Hidžra iz Bosne nije bila kraj Osmanskog carstva, nego njegov eho. To je bio trenutak kad je islam ušao u evropski okvir, a da nije izgubio svoj orijentalni ritam.” Oni koji su otišli, ponijeli su vjeru i sjećanje; oni koji su ostali, stvorili su institucije koje će vjeru čuvati pod novim grbom. Tako je završila najveća migracija bosanskih muslimana u historiji, ne porazom, nego pretvaranjem vjere u trajnu snagu preživljavanja. Jer za Bosnu, svaka hidžra, koliko god bila bolna, na kraju je bila samo novi početak. (Prvi dio feljtona pročitajte OVDJE)

NASTAVIT ĆE SE…