U Zagrebu uskoro više neće postojati ulice nazvane po ličnostima koje su otvoreno podržavale ili bile dio ustaškog režima. Među njima i Ulica Ivana Ev. Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa i pjesnika, čije će ime zamijeniti ono Josipa Kužea. Odluka je izazvala veliku pažnju jer je Šarić u Bosni i Hercegovini kontroverzna figura, s jedne strane prevoditelj Biblije i graditelj crkava, a s druge gorljivi apologeta ustaške ideologije. Njegova poezija i religijski rad obilježili su katoličku kulturu Sarajeva, ali upravo će mu panegirici Anti Paveliću i šutnja nad zločinima ostati trajna historijska mrlja

Odluka zagrebačkog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova da se preimenuju četiri ulice nazvane po osobama vezanim za ustaški pokret izazvala je pažnju javnosti ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednim zemljama. Radi se o ulicama u Ivanjoj Reci, predgrađu Zagreba, koje su godinama nosile imena ljudi čija je biografija neraskidivo vezana za najmračnije stranice evropske i balkanske historije. Među njima se posebno izdvaja ime Ivana Ev. Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa, pjesnika, prevodioca, ali i jednog od najgorljivijih podržavalaca ustaškog režima.

Šarićeva ulica biće zamijenjena Ulicom Josipa Kuže, u čast poznatog sportaša i trenera. Odluka će, po svemu sudeći, biti potvrđena na idućoj sjednici Skupštine Grada Zagreba.

Ovaj proces traje još od 2022. godine, kada su Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Svjetski jevrejski kongres upozorili da se radi o nazivima koja odaju počast osobama „istaknutim suradnicima nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH“. Povjesničari Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić, kao i pravnik Erol Šehu, u svom su stručnom mišljenju jasno naveli da je Ivan Šarić aktivno podržavao Nezavisnu Državu Hrvatsku, slavio Poglavnika u pjesmama i prešutno odobravao zločine počinjene nad Srbima, Jevrejima i Romima.

Jedini glas protiv došao je od Zlatka Hasanbegovića, bivšeg ministra kulture, no većina u odboru ocijenila je da je „krajnje neprihvatljivo da u Zagrebu postoje ulice koje nose nazive po dužnosnicima i simpatizerima najmračnije mrlje u hrvatskoj povijesti“.

Za Bosnu i Hercegovinu, Šarićevo ime ima poseban značaj, on nije bio marginalac, već centralna ličnost katoličke hijerarhije u Sarajevu u godinama prije i tokom Drugog svjetskog rata. I upravo zato današnja odluka Zagreba da izbriše njegovo ime s gradske mape otvara pitanje: ko je zapravo bio Ivan Šarić i zašto ga se smatra jednim od simbola kompromitacije Crkve saradnjom s ustaškim režimom?

Rođen 1871. u Travniku, Ivan Šarić poticao je iz trgovačke porodice. Rano ostaje bez oca, školuje se kod Sestara milosrdnica i zatim u nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku. Za svećenika je zaređen 1894. godine, a doktorirao je u Zagrebu četiri godine kasnije.

Ubrzo ga je pod svoje okrilje uzeo vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, pod čijim je utjecajem Šarić oblikovao svoje klerikalne i nacionalističke stavove. Od 1908. bio je pomoćni biskup, a 1922. papa Pio XI. ga imenuje nadbiskupom vrhbosanskim. Na toj poziciji ostaje više od dvije decenije, sve do 1945.

Osim crkvene karijere, Šarić je bio i književnik, pisao je poeziju, prevodio, najpoznatiji po cjelovitom prevodu Biblije na hrvatski jezik. Do Drugog svjetskog rata slovio je za istaknutu crkvenu figuru, angažovanu u osnivanju župa, sirotišta i škola. Međutim, upravo će njegovo djelovanje u ratnim godinama zasjeniti sve drugo.

U trenutku stvaranja NDH, Šarić ne skriva svoje oduševljenje tim činom. Telegramom pozdravlja Antu Pavelića „u ime mukotrpnog hrvatskog naroda Herceg-Bosne“, hvaleći ga kao oslobodioca. Njegov Katolički tjednik postaje jedno od glasila koje objavljuje antisemitske tekstove i otvorene panegirike ustaškom režimu.

Najpoznatiji primjer ostala je pjesma posvećena Poglavniku, u kojoj ga Šarić opisuje kao „ustašu divnog“, „dobrog genija“ i „našeg Leonida“. Pavelić je, kako svjedoče izvori, smatrao Šarićevu pjesmu najljepšom od svih napisanih o njemu. Šarić ga je u pjesmama i javnim nastupima prikazivao kao proroka i zaštitnika hrvatskog naroda, dok se istovremeno u Sarajevu, doslovno preko puta crkve na Marindvoru čiji je kamen temeljac on blagoslovio, vješaju i ubijaju protivnici režima.

Šarićeve simpatije prema ustaškom pokretu nisu nastale preko noći s aprilom 1941., nego se mogu pratiti još od međuratnog razdoblja, u okviru pravaške političke tradicije i tvrde, antijugoslavenske orijentacije koja je prožimala dio katoličkog klera.

Već prije Drugog svjetskog rata javno afirmira ideju „nacionalnog oslobođenja“ u ključu radikalnog hrvatskog ekskluzivizma, održava kontakte s emigrantskim krugovima i sudjeluje u medijskom diskursu koji relativizira nasilje kao legitimni instrument povijesne pravde. Nakon atentata u Marselju 1934. i jačanja ustaške dijaspore, takve se sklonosti učvršćuju: u njegovim istupima i tekstovima postaju vidljivi antiserbizam i antijudaizam, te oštra antikomunistička matrica koja će kasnije, u okviru NDH, prerasti u otvorenu apologiju režima.

Telegramske čestitke Paveliću, „psalmi“ posvećeni Poglavniku, kao i uređivačka tolerancija prema antisemitskim sadržajima u crkvenom tisku, ne predstavljaju eksces jednog ratnog trenutka nego kontinuitet ideološkog izbora, Šarić spaja oltar, naciju i državu u jedinstveni moralno-politički narativ što ostaje trajna mrlja na njegovoj biografiji.

Njegova pasivnost pred progonima i masovnim ubistvima bila je očigledna. Fra Petar Jeleč, koji je analizirao njegov odnos prema NDH, u svom tekstu naglašava da je Šarićeva najveća krivica upravo šutnja pred sudbinom hiljada njegovih sugrađana, Jevreja, Srba, Roma, koji su nestajali u logorima i stratištima.

Šarić nije bio sam. Njegovi najbliži saradnici, poput Božidara Brale, bili su direktno uključeni u ubistva i progone. Bralo je u narodu ostao upamćen kao krvnik koji je nakon ubistava izvodio groteskne plesove. Krunoslav Draganović, kojeg je Šarić zaredio, bio je ključna figura „pacovskih kanala“ kojima su ustaše nakon 1945. bježale u Latinsku Ameriku.

Crkva u cjelini, premda je imala i pojedince koji su pokušali distancirati se od režima, nikada nije zauzela jedinstven stav osude. Naprotiv, Biskupska konferencija u Zagrebu 1941. godine jasno je obećala lojalnost Paveliću. Šarić se među biskupima isticao kao najgorljiviji apologet.

U maju 1945. Šarić napušta Sarajevo, preko Klagenfurta i Salzburga odlazi u Švicarsku, a krajem 1948. smješta se u Madrid.

Tamo nastavlja živjeti u krugu hrvatske ustaške emigracije i ostaje u stalnom kontaktu s Antom Pavelićem. Nakon što je 1948. prešao u Španiju, smješten je u svećenički dom u kojem je proveo ostatak života, ali nije bio izoliran. Poznato je da je Šarić pomagao Pavelićevoj porodici i samom Poglavniku, sakupljao je novac među iseljenicima i u emigrantskim krugovima Njemačke, Španije i Argentine, kako bi osigurao ugodan život Paveliću u egzilu.

Nakon što je pobjegao iz Argentine poslije pokušaja atentata 1957. godine, Pavelić dolazi u Madrid teško ranjen i pod lažnim identitetom. Ključnu ulogu u njegovom smještaju imao je upravo Ivan Šarić. Prema svjedočenjima emigranata, Šarić je bio jedan od rijetkih ljudi u Evropi koji je unaprijed znao da Pavelić stiže u Madrid a Šarić mu je osiguravao kontakte i diskretnu pomoć.

U Madridu su se Pavelić i Šarić često viđali. Pavelić je volio isticati kako mu je nadbiskup Šarić „najdraži među svećenstvom“, a u jednom govoru u Buenos Airesu još ranije ga je nazvao „uzorom rodoljuba“. Njihova bliskost bila je toliko poznata da su i drugi emigranti znali da se do Poglavnika može doći upravo preko Šarića.

Kada je Pavelić umro krajem 1959. u Madridu, Šarić je bio prisutan na sahrani. Emigrantski listovi bilježe da je održao govor i predvodio molitvu, potvrđujući još jednom svoju doživotnu lojalnost Poglavniku.

Do svoje smrti 1960. godine Šarić živi povučeno, ali nikada ne odustaje od svojih političkih uvjerenja. Sahranjen je u Madridu, a 1997. njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Sarajevo. Prenošenje Šarićevih posmrtnih ostataka u Sarajevo bio je događaj koji je izazvao pažnju i polemike. Nakon što je gotovo četiri decenije počivao u Španiji, vrhbosanski nadbiskup vraćen je u domovinu po vlastitoj želji da bude sahranjen u crkvi sv. Josipa na Marindvoru, hramu koji je sam dao podići i gdje je još za života predvidio grobnice za sebe i svoje nasljednike. Tadašnji kardinal Vinko Puljić predvodio je misu zadušnicu, uz prisustvo biskupa Franje Komarice, Ratka Perića, Pere Sudara i provincijala Bosne Srebrene. Crkveni vrh čin je predstavio kao dug Crkve svome nekadašnjem pastiru i priznanje njegovoj ulozi u katoličkom životu Sarajeva.

Za crkvene krugove on je i dalje pjesnik, prevodilac i graditelj crkava, čovjek koji je ostavio snažan trag u katoličkom životu Sarajeva. Postoje domovi i ustanove koje nose njegovo ime, održavaju se mise zadušnice, a njegove pjesme i prevodi se i danas citiraju. S druge strane, za povjesničare i preživjele potomke žrtava NDH, Šarić ostaje sinonim za kompromitaciju vjere politikom i za moralni pad crkvenog vođstva u vremenu ratnih zločina. Njegova šutnja i aktivna podrška ustaškom režimu ne mogu se izbrisati.

Naziv ulice, pak, itekako može.