Nema više sultana, nema Porte, nema vezira… Slavna osmanska ordija je klekla pred njima! Veliki vezir je umakao! Sila je uzmakla pred pravdom! Ima Boga! Sreća je popraćena i tekbirima.

Nastupio je čas kad su se bošnjački jurišnici, oni s frontalnih linija kao i oni s bokova, jednako i istovremeno ustremili na vezirove pukove. Sad, kad su oni raskomadani i prorijeđeni, bilo je lakše nositi se s njima jer se više nisu mogli oslanjati jedni na druge. I one snage koje su pratile velikog vezira, nisu više išle iza leđa jurišnih pukova već su morale ići na direktan okršaj s ustanicima. To su još i mogle dok ih je direktno vodio Rešid-paša s cijelom četom miralaja i bimbaša, ali je promjena nastala kad je jedna granata pala pravo pred vezirovog konja. Od eksplozije su se srušili i konj i vezir te još i dvojica pratilaca uz njih. U redovima njegove ordije, čak i među oficirima, nastala je pometnja i zbrka. Sjatili su se oko njih. Vezira digoše i brzo skloniše. Očigledno je bio teško pogođen.

Nastupio je period krize u svim linijama Osmanlija. Osjetila se njihova nesigurnost.

Taj čas, presudan u boju, iskoristile su ustaničke orte i navalile još većom žestinom. Gradaščeviću je uspjelo da sa svojim ortama probije i posljednji koridor, pa ipak je zakasnio do Rešid-paše stići prije granate. Svaki njegov borac, kao i on sam, bio je umašćen i garav, mokar od krvi i znoja. U svakoj ruci je imao oružje pa je istovremeno i sjekao i pucao. A razbacano oružje po polju ležalo je u gomilama. Bilo ga je u nedogled, ležalo je naporedo s leševima ljudi i konja, sanducima, arabama, lokvama krvi…

Sa ostatkom svoje vojske veliki vezir je uspio nestati s bojnog polja.

Istog časa se bici nazreo svršetak. Ađutanti i ordonansi carske ordije objaviše naređenje pukovima da se povlače. Neki su to već učinili bijegom ne čekajući nikakvo naređenje. Bilo je očigledno da im je moralna snaga bila istrošena. Brzo su odmakli tako daleko da ih je bilo nemoguće stići. Ostavljali su sve za sobom. Pravac bijega im je bio isti – ka jugu pa preko Ferizaja u Skoplje. Ustaničke orte su ih gonile neko vrijeme. Kad su ocijenile da im više ne mogu nauditi, zastale su i odustale od dalje borbe.

Sultanova sila je poražena – bitka je dobijena.

Na bojnom polju je ostala jedna živa vojska. Ona se, ponesena snažnim osjećajem pobjede, iz stanja snažne duševne napetosti, ovisnosti i straha, odjednom i naglo preobratila u masu slobodnih ljudi, iz čijih grla su se zaorili oduševljeni izlivi radosti začinjeni zagrljajima i čestitanjima. Klicali su gledajući kako im se vihore pobjednički bajraci. Odjekivali su i šenlučki pucnji. Osjetili su rasterećenje nakon opterećenja koje je trajalo godinama, cijelog života do sada. Ovaj dan je dan koji je od Boga mahsuz poslan! Sloboda! Bosna je slobodna! Svoja! Nema više sultana, nema Porte, nema vezira… Slavna osmanska ordija je klekla pred njima! Veliki vezir je umakao! Sila je uzmakla pred pravdom! Ima Boga! Sreća je popraćena i tekbirima.

Brzo je zavladala tišina, užasna tišina. Izazvao ju je strašan izgled bojnog polja, koje bješe pretrpano mrtvim i osakaćenim ljudima. Bezbroj ih je ležalo u raznim položajima, pojedinačno i u hrpama, mnogi bez glave, bez ruke, noge, rasporeni… Zrak je još bio zasićen povicima, kricima i jaucima. Između njih su se rastrčali saniteti sa nosilima, kupili ih i odnosili. Od oko četrdeset hiljada vojnika, koliko ih se sukobilo na početku bitke, na nogama je ostala jedva polovina. Druga polovina je svojim tijelima prekrila polje ili je ležala pred sanitetskim stolovima u lokvama krvi čekajući da joj se namjeste polomljene kosti, zašiju trbusi, sastave pokidana crijeva…

U vremenu nakon bitke orte uzeše kratak odmor, poslije koga provedoše sate u žurnom nastojanju da i stvari na sebi i oko sebe dovedu u red. Neke od njih se pretvoriše u radne jedinice. Propratne službe, oda štabnog obezbjeđenja te sva komora dale su se, prije svega, na pomoć ranjenicima i sahrani šehida. Naporedo su se kopale četiri ogromne jame; jedna za šehide, kojima se spremala zajednička dženaza; jedna za komšije, pale kršćane, kojima se spremalo zajedničko opelo; jedna za poginule hrišćane, čiji je sveštenik već imao sanduk svijeća (zlu ne trebalo!); jedna za izginule Osmanlije. Na posao kopanja i sahrane raspoređeni su i neprijateljski zarobljenici.

Serasker Gradaščević je bio toliko zauzet nastalim problemima i obavezama, od kojih su se neki morali istovremeno a hitno rješavati i izvršavati, da čak ni svoje pomoćnike nije stizao do kraja saslušati. Prekidao ih je u davanju raporta, postavljao samo kratka pitanja, izdavao brza i kratka naređenja; svakog trena je nekog primao, nekog otpuštao…

Jednu odu najbržih konjanika odabra za glasnike. Trebali su odmah što brže odjahati u Travnik i namjesnikovom ćehaji, kajmekamu Ahmed-begu, uručiti pismo s radosnom viješću o ishodu današnjeg boja. Ćehaja će po Bosni objaviti pobjedu i dati priliku narodu da se raduje i da šenluči. Na brzinu napisa dva kratka pisma; jedno na ruke starog Hasanage Beširevića Pećkog s riječima «Daut nam je preselio među šehide; volio bih nego išta, dragi moj prijatelju, da ti ovo ne moram javiti; na mezaru ću mu proučiti Fatihu za tebe i za sebe»; drugo pismo je namijenio kući, takođe s malo riječi: «Allah dž.š. je uz nas! Uspio sam, džanum. Naš Muhamed će živjeti u slobodi, on i sva djeca našeg vatana, sadašnja i buduća. Srećan sam a još ću srećniji biti kad zagrlim tebe i sina. Selam svima u kući i familiji».