Da smo ih zamolili da zaštite prava životinja u Gazi, reagirali bi odmah i učinili nemoguće. A kad su u pitanju prava palestinskog naroda – niko nas se ne sjeća, niti osjeća. Ni Arapi, ni muslimani, ni kršćani – niko.

Narodu Gaze nije bila potrebna zvanična potvrda stručnjaka UN-a o tome da se najgori scenarij – glad – već odvija. Mjesecima gledaju kako im djeca propadaju.

„Sva moja djeca su izgubila gotovo polovinu svoje tjelesne težine“, rekao je Džamil Mugari (38) iz Maghazija u centralnoj Gazi. „Moja kćerka, koja ima pet godina, sada teži samo 11 kilograma. Moj sin Muhamed je samo kost i koža. Sva moja djeca su takva. Ja sam ranije imao 85 kilograma, a sada imam samo 55.“

Bori se da zadrži snagu kako bi mogao tražiti hranu za porodicu. „Ponekad, dok hodam ulicom, zavrti mi se i osjećam kao da ću se onesvijestiti, ali se prisilim da ostanem na nogama. Dešava mi se i da se tresem“, ispričao je.

Ove sedmice Gaza je prešla dvije strašne prekretnice. Zvanični broj palestinskih žrtava premašio je 60.000, iako se vjeruje da je stvarni broj, uključujući one zatrpane ispod ruševina od izraelskih zračnih napada, znatno veći.

Ljudska cijena rata će se vjerovatno još brzo povećavati, jer se glad pridružuje bombama i mecima kao neselektivni ubica. U utorak je Međunarodna klasifikacija faza nesigurnosti hrane (IPC), panel stručnjaka iz UN-a i drugih humanitarnih organizacija koji je dugo upozoravao na prijetnju gladi, zvanično potvrdila da je prag pređen.

„Najgori scenarij – glad –  trenutno se odvija u Pojasu Gaze“, navodi se u izvještaju IPC-a, uz poziv na hitan prekid vatre kako bi se spriječilo dalje „katastrofalno ljudsko stradanje“.

Stanovnici Gaze – njih 2,1 milion – odavno su stručnjaci za preživljavanje, prisiljeni da svakodnevno traže hranu zbog teških izraelskih ograničenja isporuke pomoći.

Mugari kaže da hrane gotovo i nema. „Možemo proći sedmicu ili dvije bez ijedne šake brašna“, rekao je. „Ponekad imamo samo jedan obrok dnevno – sočivo – a ponekad nemamo ništa. Samo pijemo vodu da bismo zavarali glad.“

Njegova porodica je sedam puta bila prisiljena da se seli otkako je rat počeo, bježeći od izraelskih ofanziva. No, od gladi koja sada obuhvata cijeli pojas Gaze – nema bijega.

„Ponekad dobijemo malo sočiva od donacija ili dobrih ljudi, ili posudimo nešto novca da ih kupimo, i to je sve“, kaže. „Ne dobijamo nikakvu pomoć iz narodnih kuhinja; one postoje samo u nekim kampovima i u vrlo malim količinama.

Izraelci šire vijesti o pomoći koja navodno ulazi, ali samo jaki i oni s oružjem zaplijene kamione i preprodaju robu po ekstremno visokim cijenama. Kako siromašni to mogu priuštiti?“

Četiri lokacije za podjelu hrane koje vodi Gaza Humanitarian Foundation otvorene su samo nekoliko minuta dnevno, što dovodi do masovnih gužvi i očajnih ljudi. Izraelski vojnici su više puta pucali na civile koji su pokušavali doći do pomoći, što je dovelo do masovnih žrtava.

Mansura Fadl al-Helu (58), udovica, previše je slaba da ide do punktova za distribuciju i ne dozvoljava svom sinu da ide, jer se boji da se neće vratiti živ.

„Situacija tamo je užasna i vrlo opasna. Najgore je što među muškarcima vlada potpuni haos – guraju se, obaraju jedni druge na zemlju“, rekla je.

„Samo imam tog jednog sina, i uvijek ga spriječim da ide po pomoć jer je opasno zbog vojske. Ne bih mogla podnijeti da mi se vrati kao šehid.“

Mugari je imao operaciju na otvorenom srcu, a sva njegova djeca su mlađa od 12 godina. Čak i kad bi htjeli riskirati život za malo hrane – nisu sposobni za to.

„Pokušavam ostati postojan, samo da bih svojoj djeci dao bilo šta da pojedu“, kaže. „Poslali smo mnogo poruka svijetu, ali niko se nije pomakao. Više ne znamo šta da kažemo. Sve što mogu reći svijetu je: mi umiremo polako, spasite nas od ove tragedije.“

Među svim užasima koje je donio rat u Gazi, možda je najgori onaj kada roditelji gledaju kako im djeca gladuju, a ne mogu im pomoći.

„Moja najmlađa kćerka ima 14 godina, a rebra joj se jasno vide zbog pothranjenosti i slabosti“, rekao je Abu el-Abed iz Deir al-Balaha. „Imam četiri kćerke i tri sina. Svi pate od vrtoglavice i umora zbog nedostatka hrane. Ako se ja ovako osjećam, kako li je tek njima?“

Kaže da ne primaju nikakvu pomoć i da je hrana na tržištu preskupa – mogu kupiti samo male količine.

„Cijene su nevjerovatno visoke – inflacija je gora nego u evropskim zemljama. A ovdje u Gazi nema nikakvog izvora prihoda.

Nekad su postojale narodne kuhinje, sada ih više nema. Niko više ne dijeli besplatnu hranu.“

Kaže da više ne vjeruje da svijet ima ikakav osjećaj odgovornosti.

„Godinama su se hvalili ljudskim pravima i zaštitom života. Sada vidim da je sve to bila laž – obmanuli su nas tim parolama.

Da smo ih zamolili da zaštite prava životinja u Gazi, reagirali bi odmah i učinili nemoguće. A kad su u pitanju prava palestinskog naroda – niko nas se ne sjeća, niti osjeća. Ni Arapi, ni muslimani, ni kršćani – niko.“

Zvanična potvrda IPC-a o onome što narod Gaze već odavno zna – da gladuju – probudila je tračak nade da će svijet napokon reagovati. Ipak, iskustvo im ne ulijeva previše nade.

Al-Helu kaže: „Odavno mi patimo od ove gladi, i niko ništa ne poduzima. Nadam se da će se kroz ovu poruku svijet konačno pokrenuti i pomoći nam, spasiti nas od ove spore smrti.“

Britansko obećanje da će sljedećeg mjeseca priznati državu Palestinu, ako ne dođe do prekida vatre i promjene izraelske politike, nije je impresioniralo.

„Ne znam šta bi se promijenilo ako britanska vlada prizna državu Palestinu. Kakva je to država bez suvereniteta, bez prava na samoodbranu?“ rekla je.

„Lijepo je što će nas priznati i priznati Palestinu kao državu, ali to bi trebalo biti stvarno priznanje – ne simbolično. Država sa stvarnim pravima, pravim suverenitetom i narodom koji ima prava kao i svaki drugi narod.“

(The Guardian)