Kao što je bivša kancelarka Angela Merkel slavno izjavila, Izrael je sastavni dio njemačkog “državnog razloga”, a njegova sigurnost je vezana za samo postojanje Njemačke. Drugim riječima, bez Izraela ne bi bilo Njemačke. Takve izjave moramo shvatiti ozbiljno.

Na samitu G7 u Kanadi prošlog mjeseca, njemački novinar je pitao njemačkog kancelara Friedricha Merza da li bi Izrael mogao ponovo izvesti vojne napade na Iran.

Novinar je takve akcije opisao kao “Drecksarbeit – prljavi posao” – termin koji su, kako ističe Lemkin Institut, nekada koristili nacistički zvaničnici “da opravdaju svoje postupke” i koji je prožet fašističkim, dehumanizirajućim jezikom genocida.

Merz je s entuzijazmom prihvatio formulaciju, izjavivši: “Ovo je prljavi posao koji Izrael radi za sve nas.” Zatim je dodao, sa savršenom imperijalnom jasnoćom: “Iranski režim je donio smrt i uništenje svijetu.”

Merzove primjedbe su objasnile za šta Izrael koristi Njemačkoj i Evropi u širem smislu: da obavlja prljavi posao koji više ne može direktno, iz prve ruke.

Ovi psihopati upravljaju svijetom – i misle da ga mogu i definirati.

Trebamo li biti iznenađeni što su Hitler, Heinrich Himmler i Joseph Goebbels – ili izraelski lideri Benjamin Netanyahu, Yoav Gallant, Bezalel Smotrich i Itamar Ben Gvir – proizašli iz ove kulture, ovog osjećaja, ovog jezika i ovog vokabulara?

Kao što je bivša kancelarka Angela Merkel slavno izjavila, Izrael je sastavni dio njemačkog “državnog razloga”, a njegova sigurnost je vezana za samo postojanje Njemačke.

Drugim riječima, bez Izraela ne bi bilo Njemačke. Takve izjave moramo shvatiti ozbiljno.

Kada Izrael pokolje desetine hiljada Palestinaca, to ne čini samo uz blagoslov Njemačke, već kao dio kontinuuma njemačkog državnog nasilja – genocida nad Palestincima izgrađenog povrh genocida nad Jevrejima, i uz raniji genocid nad Afrikancima u Namibiji.

Bivša njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock nosila je isto naslijeđe kada je branila masovno ubistvo Palestinaca od strane Izraela sa strašću koja podsjeća na njenog nacističkog prethodnika, Joachima von Ribbentropa.

U pravednom svijetu, ovi ljudi bi bili suđeni na Međunarodnom sudu pravde.

Njemački genocidni cionizam – koji sada otvoreno podržavaju izabrani zvaničnici, neizabrani novinari i popularne neofašističke stranke – ukorijenjen je u njemačkoj islamofobiji, koja pak crpi iz duge tradicije njemačkog orijentalizma, a posebno iz “islamskih studija”.

Izvor islamofobije

Već sam tvrdio da se njemački genocidni cionizam može pratiti do njene kolonijalne historije i filozofskog rasizma, od Hegela do Habermasa.

Ovdje želim povući direktniju liniju između ovog genocidnog cionizma i njemačke tradicije orijentalizma. Cilj “islamskih studija” nikada nije bio “razumjeti” islam ili muslimane, već ih ušutkati i smiriti – tretirati ih kao orijentalne objekte znatiželje, istovremeno im uskraćujući moralnu i političku aktivnost.

Izvještaji o rastućoj islamofobiji u Njemačkoj su dosljedni i dobro dokumentirani. Uspon krajnje desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD) nije se pojavio niotkuda. On odražava protofašističke tendencije, ukorijenjene u nacizmu, sa širokom podrškom i teškim posljedicama širom zemlje.

Unutar vladajućeg režima u Njemačkoj – kao i u većem dijelu Evrope – prevladava mržnja prema muslimanima, a Merzov vulgarni rasizam direktno proizlazi iz toga. Svastike su možda uklonjene iz njemačkih javnih prostora, ali ostaju uklesane i tetovirane u mislima mnogih njemačkih političara. Jevreji su možda zamijenjeni muslimanima, ali genocidni instinkt se pojačava.

Moglo bi se pitati zašto zemlja s opsežnom historijom Islamwissenschafta – akademskog proučavanja islama – gaji takvu visceralnu mržnju prema muslimanima?

Zar Nijemci ne čitaju svoje vodeće naučnike o islamu, Iranu i arapskom svijetu?

Tu je problem. Porast islamofobije u Njemačkoj – i Evropi općenito – nije uprkos dugoj historiji orijentalizma i islamskih studija, već upravo zbog toga.

Kako to? Dozvolite mi da objasnim.

Moramo demontirati cijeli režim stručnjaka Evrope – posebno Njemačke – kroz koji je Zapad nastojao dekodirati i dominirati svijetom. Zatim moramo rekodirati svijet izvan i nakon tog kolonijalnog režima znanja.

Problem nije samo prezir koji su orijentalisti pokazali prema muslimanima i njihovoj historiji, teologiji i nauci, niti njihovo zanemarivanje egzistencijalnog terora koji im je nanio Izrael. To je i epistemološka izoliranost njihovog područja: namjerno neznanje, ili snishodljivo odbacivanje radova nastalih na arapskom, perzijskom, turskom, urdu i drugim neevropskim jezicima.

Većina ovih evropskih orijentalista piše isključivo jedni za druge. Nemaju organsku vezu ili moralno ulaganje u zemlje, kulture ili zajednice koje proučavaju. Ignorišu ogroman korpus naučnih radova na jezicima za koje tvrde da ih poznaju, tretirajući tekstove ne kao predmete interpretacije, već kao objekte patološke znatiželje.

Podjednako zabrinjavajuće, ovaj orijentalizam, kao kolonijalni način proizvodnje znanja, ostaje neprobojan za intelektualni razvoj u društvenim i humanističkim naukama, čak i u evropskom kontekstu.

Oni djeluju kao članovi orijentalističkog bratstva ili seoskog kluba, uz tajna rukovanja i apsurdne obrede inicijacije: kako stavljati dijakritičke znakove na arapske ili perzijske riječi, kako citirati jedni druge, kako ignorisati relevantne naučne radove na originalnim jezicima za koje se pretvaraju da ih poznaju.

Stoga bismo ih trebali čitati onakvima kakvi jesu: ne kao autoriteti, već kao objekti antropološke znatiželje – ne da bismo od njih naučili nešto ozbiljno, već da bismo ih proučavali kao što bi patolog proučavao simptome terminalne bolesti.

Vrijedi se zapitati šta tjera ličnosti poput Patricie Crone (1945–2015) ili Bernarda Lewisa (1916–2018), dva ozloglašena evropska orijentalista, da posvete svoje živote proučavanju nečega što su tako očito mrzili. I ovo je mračna i iskrivljena patologija koja se jednog dana mora ispitati.

U međuvremenu, Joseph Massad, naučnik arapske politike i intelektualne historije, u knjizi Islam u liberalizmu (2014) nudi uvjerljiv prikaz o tome kako “Zapad” stvara i održava svoju fantaziju o slobodi, jednakosti i toleranciji proizvodeći zamišljenu alteritet – “islam” – koji prikazuje kao opresivni, netolerantni, okrutni i homofobični.

Uklonite to lažno ogledalo i “Zapad” ostaje da mlatara, lišen samoobmanjujućih fantazija kroz koje prepoznaje sebe.

Patologija nije završila klasičnim periodom evropskog orijentalizma, koji je najbolje analizirao Edward Said. Ona se ubrzano nastavlja u današnjim evropskim manifestacijama orijentalizma – posebno njegovim germanskim varijacijama – što je očigledno u beskorisnim i besmislenim draguljima kao što su Annäherung und Distanz: Schia, Azhar und die islamische Ökumene im 20. Jahrhundert (1996) i Die Schia und die Koranfälschung (2018).

Veza sa kolonijalizmom

Ova djela imaju za cilj da siju mržnju i neprijateljstvo između sunita i šiita, baš kao što su britanski kolonijalisti nekada huškali hinduse protiv muslimana u Indiji ili katolike protiv protestanata u Irskoj.

Said se ponekad kritikuje što se u svom transformativnom istraživanju nije bavio njemačkim orijentalizmom.

Kakvi god bili njegovi razlozi, vjerujem da im je učinio veliku uslugu. Da ih je uključio, organska veza između njemačkog orijentalizma i njemačkog fašizma, kolonijalnog nasilja u Africi i današnje islamofobije i podrške palestinskom genocidu bila bi još potpunije otkrivena.

Od objavljivanja Saidove knjige “Orientalizam” iz 1978. godine, pojavio se značajan broj ozbiljnih naučnih radova o njemačkom orijentalizmu, uključujući knjige Nine Berman “Orientalismus, Kolonialismus und Moderne” (1997) i Suzanne L. Marchand “Njemački orijentalizam u doba carstva: Religija, rasa i nauka” (2010).

Najvažnije u ovim studijama je prepoznavanje da orijentalizam i kolonijalizam nisu bili slučajno povezani, već epistemološki isprepleteni – ne uvijek kroz otvorenu zlobu, već kroz strukture dominacije, fascinacije i egzotike. Ovi sistemi su djelovali u korist posmatrača, uvijek na štetu posmatranog.

Možda mislite da su ove “studije” samo beskorisne, ali su gore od beskorisnih. One su instrumentalne u održavanju muslimana kao orijentalaca – lišenih moralne i intelektualne aktivnosti, svedenih na objekte mladenačke evropske radoznalosti.

Efekat je sličan pisanju bijelih supremacista o crncima ili Immanuelu Kantu koji dehumanizira Afrikance kao konstitucionalno glupe i neljudske.

Prije mnogo godina, na Venecijanskom bijenalu, vidio sam afričkog umjetnika s bijelim mastilom ispisanim po golim grudima: “Molim vas, nemojte me proučavati!”

Zaista, evropski i američki antropolozi i orijentalisti su nas dovoljno proučavali u svojim hegemonističkim nastojanjima.

Vrijeme je da im uzvratimo uslugu i proučavamo ih kao što su oni proučavali nas – ne da bismo ih pokorili, već da bismo ih oslobodili njihovih psihotičnih zabluda, ukorijenjenog rasizma, kolonijalnog osvajanja i ubilačke dominacije nad drugima.

Danas je Izrael najsavremenija laboratorija za akumulirani teror koji je Evropa oslobodila na svijet.

To je ono što Merz slavi kada kaže da Izrael radi “prljavi posao”.

Autor Hamid Dabashi je profesor iranskih studija Hagopa Kevorkiana i Komparativne književnosti na Univerzitetu Columbia u New Yorku.