Vrijeme je da se riječi pretoče u djela – putem sankcija, izolacije i konkretne međunarodne akcije

Možda nikada od kada su napisane 1972. godine riječi Itala Calvina o paklu nisu bile toliko aktuelne kao danas. „Pakao živih nije nešto što dolazi; ako postoji, to je onaj koji već ovdje postoji – pakao u kojem svakodnevno živimo, koji stvaramo boraveći zajedno. Postoje dva načina da se izbjegne. Prvi je lak za mnoge: prihvatiti pakao i postati njegov dio do te mjere da ga više ne vidimo. Drugi je rizičan i zahtijeva stalnu pažnju i učenje: tražiti i znati prepoznati ono što, usred pakla, nije pakao – i učiniti da potraje, da se proširi, da mu damo prostora.“

Pakao koji izraelska vlada pod Benjaminom Netanyahuom već deset mjeseci sistematski stvara u Pojasu Gaze zaista je pakao na zemlji. Bez obzira koliko se izraelske vlasti trudile da ga prikriju – zabranjujući međunarodnim novinarima ulazak, a lokalne često ubijajući – razmjere patnje više nije moguće ignorisati.

Istina je da su se u novijoj historiji dešavali i sukobi s većim brojem žrtava, ali je karakter ove agresije – srednjovjekovna opsada u režiji nominalno demokratske države koja izgladnjuje civile, sprječava njihov izlaz i konstantno bombarduje civilnu infrastrukturu – izuzetno brutalan i jedinstveno okrutan.

U takvoj situaciji postoje samo dva puta: prihvatiti pakao i time postati njegov dio, ili, kako je govorio Calvino, prepoznati ono što nije pakao – i boriti se da se očuva i proširi.

Svakako, postoje dostojanstvene inicijative, poput tužbe Južnoafričke Republike protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde zbog kršenja Konvencije o genocidu, ili pak odluke nekoliko zemalja da priznaju Palestinu kao državu. Ali sve je to još uvijek nedovoljno.

Riječi i simbolični gestovi ne mogu zaustaviti avione, tenkove i glad. Ako već govorimo o političkoj zrelosti i moralnom kredibilitetu, mora se prijeći na naredni nivo: sankcije, izolacija, prekid političkog dijaloga, zabrana izvoza oružja i podrška alternativnim kanalima humanitarne pomoći.

Ko su oni koje bi trebalo “prepoznati” i kojima dati prostor?

To su, među ostalima, hrabri Izraelci koji odbijaju da se povinuju propagandnoj matrici i istinu traže i iznose po svaku cijenu; to je Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava u okupiranim palestinskim teritorijama, koja je izložena neviđenim pritiscima ali ne odustaje; to su Josep Borrell, visoki predstavnik EU za vanjske poslove koji je javno osudio izraelsku agresiju, te 130 službenika njemačkog Ministarstva vanjskih poslova koji su osnovali internu grupu za pritisak na vlastitu vladu – pod motom „lojalno neslaganje“. Uz njih, više od 2.000 evropskih zvaničnika okupljenih pod inicijativom „EU Staff for Peace“ koji osuđuju pasivnost Unije.

Evropska unija mora suspendirati Sporazum o pridruživanju s Izraelom i uvesti ciljanje sankcije. To uključuje ekstremističke političare, vojne zvaničnike odgovorne za zločine, kao i nasilne doseljenike na Zapadnoj obali. EU bi, makar djelomično, mogla koristiti kvalificiranu većinu da suspenduje konkretne sektorske sporazume poput sporazuma o civilnoj avijaciji, ali zasad ne postoji politička volja.

Zemlje članice koje nisu priznale Palestinu to moraju učiniti odmah. Time se ne završava obaveza – to je tek početak. Kao što Albanese predlaže, moguće je organizirati međunarodnu flotilu pomoći koja bi prekinula ilegalnu pomorsku blokadu Gaze. Neka se ne plovi s tri broda, nego sa stotinu. Da, to može biti rizično. Ali zadržavanje statusa quo je smrtonosno.

Zagovornici realpolitike tvrde da ni najradikalniji koraci ne mogu promijeniti izraelsku politiku. Možda. Ali sigurno je da realpolitika dosad nije postigla ništa. Podsjetimo, upravo su međunarodne sankcije i izolacija dovele do kraja aparthejda u Južnoj Africi.

Odbacivanje politike izraelske vlade nema ništa s antisemitizmom, niti se time opravdavaju teroristički napadi Hamasa – koji su zločini i koji moraju biti osuđeni. Hamas mora osloboditi sve civile koje drži kao taoce. Ali jednako tako, Netanyahuova vlada mora biti odgovorna za kontinuirano kršenje međunarodnog prava, uključujući ratne zločine, kolektivno kažnjavanje i blokadu osnovnih sredstava za život.

Prošle sedmice su tri ključne evropske sile – Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo – objavile zajednički poziv na prekid humanitarne katastrofe u Gazi. To jeste važan simbolički korak, ali i pokazatelj sve veće izolacije SAD-a i Izraela. Više od 59.000 Palestinaca je ubijeno od oktobra 2023. godine, uključujući najmanje 122 osobe koje su umrle od gladi.

Slike izgladnjele djece koje prenose međunarodni mediji sve više uznemiruju savjest Evrope. Premijer Albanese iz Australije je također osudio blokadu i zatražio hitan prekid vatre.

Unatoč tome, Netanyahu i bivši američki predsjednik Donald Trump najavljuju „novu ofanzivu“, kao da već nije sve srušeno, razoreno i spaljeno.

Pregovori o primirju koje je posredovao Katar propali su nakon što je Netanyahu iznenada povukao svoj tim. SAD je to odmah opravdala strategijom „jačanja pozicije u pregovorima“. Dok traju igre moći, humanitarna katastrofa se širi. UN ima spremnih 6.000 kamiona pomoći – ali Generalni sekretar UN-a António Guterres ogorčeno je upozorio: „Riječi ne hrane gladnu djecu.“ Ovo nije samo humanitarna – već moralna kriza.

U najnovijem izvještaju Al Jazeere ističe se kako cijena osnovnih namirnica u Gazi dostiže sulude iznose. Jedan paket špageta košta deset dolara, brašno čak sedamnaest. Sve to u teritoriji gdje je više od 90% stanovništva bez posla, bez prihoda, bez krova nad glavom. Izrael je natjerao 2,1 milion ljudi da žive na manje od 12% teritorije Pojasa Gaze.

UNICEF je upozorio da će zalihe specijalizirane hrane za teško neuhranjenu djecu nestati do sredine augusta ako se opsada ne prekine.

Izraelske vlasti tvrde da ne postoji blokada pomoći, te optužuju UN-ove agencije da ne distribuiraju ono što već jeste unutra. Istovremeno, priznaju da „postoje dijelovi“ Gaze s otežanim pristupom hrani, što opravdavaju „prenaseljenošću“ i „higijenskim problemima“. Riječ je o ciničnom prebacivanju krivnje.

Calvino nas podsjeća: da bismo preživjeli pakao, moramo znati prepoznati ono što nije pakao. I djelovati.

Za Evropu, to znači prestati biti saučesnik. Prepoznati – i podržati – one koji se bore protiv ovog sistema smrti. Sankcije. Izolacija. Prekid odnosa s Netanyahuovim režimom.

Za svakog od nas: izbor da ne budemo nijemi. Jer, ako ne djelujemo – postajemo dio pakla.

IZVOR: El Pais