Fašistička ideologija, osobito tokom 1930-ih, gradila je mit o „novom čovjeku“ – asketskom, ruralnom, jakom i samodovoljnom seljaku, daleko od gradskog hedonizma i modernih prehrambenih navika. Tjestenina, naročito makaroni, smatrala se buržoaskom, urbanom i – što je najvažnije – stranom hranom

U legendarnoj sceni iz italijanskog filma “Jedan Amerikanac u Rimu” (1954), glumac Alberto Sordi tumači lika opsjednutog Sjedinjenim Američkim Državama. No, sve američko blijedi pred tanjirom punim domaće tjestenine. „Makaronu, isprovocirao si me i sada ću te pojesti“, govori prije nego što zaranja lice u zdjelu sa najmanje pola kilograma makarona, dok prezirno odbacuje sendvič sa senfom riječima: „Ovo je za mačku.“

Ta scena, natopljena humorom i ironijom, postala je simbol jedne epohe i ostala je duboko ukorijenjena u kolektivnoj svijesti Italijana. Ipak, samo deset godina ranije, italijanski fašistički režim imao je potpuno drugačiju ideju o tome šta znači biti „pravi Italijan“ – i makaroni nisu imali mjesta u toj slici.

Fašistička ideologija, osobito tokom 1930-ih, gradila je mit o „novom čovjeku“ – asketskom, ruralnom, jakom i samodovoljnom seljaku, daleko od gradskog hedonizma i modernih prehrambenih navika. Tjestenina, naročito makaroni, smatrala se buržoaskom, urbanom i – što je najvažnije – stranom hranom.

Fašistički režim je pokušao obeshrabriti konzumaciju makarona, smatrajući ih američkim uvozom i simbolom dekadencije. Umjesto toga, promovirana je riža, domaći proizvod koji se, u skladu s autarkičkom ekonomijom režima, trebao uzgajati i konzumirati širom Italije. Ipak, ovaj pokušaj bio je tek još jedan u nizu neuspjeha režima Benita Musolinija.

Kada je 25. jula 1943. Musolini smijenjen i uhapšen, vijest o padu režima proširila se Italijom munjevitom brzinom. U mnogim selima i gradovima ljudi su izašli na ulice da proslave kraj diktature. U selu blizu Reggio Emilije, porodica Cervi – poznata po svom kasnijem učešću u pokretu otpora – odlučila je proslaviti tako što su pripremili ogromne količine makarona.

Kuhani samo sa vodom i brašnom, začinjeni sirom i puterom kupljenim na veresiju u lokalnoj mljekari, makaroni su stavljeni u kante za mlijeko i doneseni na seoski trg, gdje su ih dijelili sa svojim sugrađanima. Taj čin – jednostavan, spontan, ali snažno političan – postao je poznat kao Pastasciutta Antifascista.

„U to vrijeme, tjestenina nije bila uobičajeno jelo za naš kraj. Taj trenutak bio je i čin solidarnosti usred rata i nestašice, i politički izazov“, objašnjava Mirco Zanoni, kulturni koordinator Instituta Alcide Cervi u mjestu Gattatico, istraživačkog centra posvećenog antifašističkoj borbi i sjećanju na otpor.

Zanoni podsjeća da je upravo tih dana „kontrola države potpuno popustila i ljudi su konačno mogli slobodno izraziti svoje nezadovoljstvo ne samo fašizmom, već i katastrofalnim stanjem u kojem se zemlja nalazila zbog rata.“

Obrok koji je porodica Cervi podijelila nije bio samo prehrambeni čin. Bio je to čin oslobođenja. Upravo zato je ovaj događaj ponovo oživljen 1990-ih, kada je Institut Cervi počeo organizovati komemoracije i okupljanja pod nazivom Pastasciutta Antifascista. Počelo je, kaže Zanoni, gotovo kao šala – način da se obilježi godišnjica Musolinijevog pada. Danas, ta “šala” je prerasla u pokret: više od 300 manifestacija širom Italije – i u inostranstvu – organizuje se svake godine u julu, gdje se makaroni dijele u znak sjećanja na borbu protiv fašizma.

Otpor prema tjestenini nije bio samo stvar ekonomskih ili nacionalističkih kalkulacija. Italijanski futuristi – umjetnički pokret blizak fašistima – išli su čak i dalje. Oni su makarone smatrali uzrokom intelektualne tromosti i pasivnosti. Prema njima, teško svarljiva hrana, poput paste, vodila je ka mišićnoj i mentalnoj lijenosti – i stoga nije bila primjerena ratničkom duhu novog italijanskog čovjeka.

U skladu s tim stavovima, režim je između 1925. i 1926. pokrenuo kampanju za smanjenje uvoza pšenice, ključnog sastojka tjestenine, i pozivao narod da jede više domaćeg pirinča. Ali efekti su bili ograničeni. Pirinač se uglavnom konzumirao samo u regijama gdje se i proizvodio, dok je južno od Rima ostao gotovo nepoznat do kraja rata. Profesor Alberto Grandi, stručnjak za historiju ishrane i autor knjige “Italijanska kuhinja ne postoji”, sumira: „Fašizam je pokušao svim silama da suzbije konzumaciju paste – i nije uspio. Bio je to još jedan od brojnih promašaja režima.“

Paradoksalno, makaroni su postali simbol italijanstva tek zahvaljujući američkom iskustvu. Masovna emigracija Italijana u Sjedinjene Države donijela je tjesteninu u nove sredine gdje su italijanske zajednice razvile vlastite kulinarske tradicije. Po povratku u domovinu, migranti su donijeli i nove prehrambene navike, među njima i tjesteninu, koja je nakon Drugog svjetskog rata postala nacionalni simbol.

Zanimljiva epizoda svjedoči o kulturnom sudaru: kada je Adolf Hitler u maju 1938. godine posjetio Italiju, na zvaničnom ručku Mussolini je jeo pileća prsa – simbol asketske discipline – dok je Hitler naručio pastu. Profesor Grandi pojašnjava da je u tom trenutku tjestenina već bila poznata širom Italije, ali je tek nakon rata doživjela svoj pravi procvat. „Italijani su se u Americi zaljubili u makarone. Iako su ih fašisti smatrali američkom modom, narod ih je prigrlio – i oni su postali italijanski koliko i sve ostalo“, kaže Grandi.

Njegove tvrdnje nisu prošle bez kontroverzi. Alessandra Mussolini, unuka Ducea, optužila ga je za nepatriotizam i banalizaciju nacionalne kulture. No Grandi ostaje pri svom: mit o italijanskoj kuhinji, kao i mnogi drugi nacionalni mitovi, više je stvar nostalgije nego historije.

Danas, Pastasciutta Antifascista nije samo sjećanje na jedan obrok iz 1943. godine. To je živi podsjetnik da se ideje fašizma – iako partija više ne postoji – mogu vratiti u različitim oblicima, ukoliko društvo ne ostane budno. Makaroni, kao simbol otpora, postali su dio kulturne borbe za očuvanje vrijednosti demokratije, solidarnosti i slobode. „Jesti makarone u znak sjećanja nije samo kulturni čin – to je politički čin. To je čin oslobođenja“, zaključuje Mirco Zanoni iz Instituta Cervi. U svijetu gdje se fašistički narativi ponovo javljaju u novim oblicima, čak i tanjir tjestenine može postati moćno oružje sjećanja i otpora.

IZVOR: El Pais