Pravoslavna crkva, s jedne strane, kao i katolička, s druge strane, upravo uporno utiču na bošnjačke pravoslavce i katolike da prihvate njihovu kulturu, da slijede njihov put u razvoju, da njihovu historiju uzmu za svoju; čak i u ratu da se bore na njihovoj strani; ubjeđuju ih da su njihovi ljudi, istog su korijena i, nažalost, neki ih slušaju. Ako se taj proces nastavi, pa na kraju uspije, bit će: zbogom jedinstvo Bošnjaka! Mjesto jednog naroda, postojat će nekoliko.

Sekretar Mestvica obavijesti kapetana Murat-bega da mu se u posjetu najavio mladi fratar Ilija Starčević iz Tolise, koji se iz Ugarske vratio prije dvije godine, nakon što je okončao studije. Rođen je u Donjem Rahiću kod Brčkog u veoma brojnoj i siromašnoj porodici. S dvanaest godina stupio je u franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci, gdje se opismenio. Odatle ga upućuju u Ugarsku na više škole. Sve što je postigao, stekao je uz potporu austrijskog dvora. Svestrano je obrazovan. U Pečuhu je završio humanističke nauke, filozofiju u Baji, teologiju u Szambaletu. Završio je i studij muzike. Prekolani se vratio u Bosnu i godinu proveo na dužnosti kapelana u Foči kod Doboja; lani je postavljen za propovjednika u Kraljevoj Sutjesci, a ove godine je župnik u Tolisi. Dodade još kako je to pristao elegantan mladić, ne stariji od dvadeset pet godina te da je razlog posjete služben.

Kapetan odredi vrijeme prijema i pozva sekretara da prisustvuje razgovoru. Fratar se pojavio u redovničkoj odori, lahak u hodu i raspo ložen, ali pribran i ozbiljan. Bješe vitak, crn, duga lica i uske brade. Gusta mrka kosa mu je padala na čelo. Lice mu bješe dugo, brada uska a brkovi tanki i obješeni. Gledao je nujnim očima. Naklonom je pozdravio bega i svesrdno zahvalio na ukazanoj pažnji.

– Kojim dobrom, fra-Ilija? – upitao je kapetan.

– Gospodine kapetane, čestiti beže, imam jednu molbu na vas. Stanovnik sam Tolise. Mnogo vremena sam proveo na sveučilištu vani, na obimnim studijama. Evo sam se vratio i želim svoje znanje prenositi na pučanstvo. U župi Tolisa od desetak tisuća Bošnjaka šest tisuća je katolika. Kako živimo pored Save, na plodnom polju i živoj granici, privlačni smo drugima pa se puk stalno povećava, što znači da će nas uskoro biti mnogo više.

– Možete li biti kraći, fratre? Šta želite?

– Dozvolu da u Tolisi podignem župni stan, sagradim crkvu za tisuću petsto vjernika te školu za sto dvadesetero djece. Sredstva za to dat će župljani a znatan dio priložit ću sam. Vas, kao svog star ješinu, molim da kod sultana obezbijedite dozvolu za to. Svi moji župljani bit će vam beskrajno zahvalni.

– Hoćete li u školi učiti Bošnjake da tako govore: pučanstvo, puk, tisuća, sveučilište?…

– Dobro zapažate. To sam donio izvana, prihvatio u kontaktima s drugima… razumije se, Bošnjaci to drukčije govore.

– Inače, dopada mi se vaš naum, fra-Ilija. Moguće je da dozvolu dam ja.

Fratru su narasle oči. – Ne čekajući dozvolu sultana? Ne bih želio, gospodine, da imate problema zbog mene, da izgubite milost Njegovog Veličanstva.

– Ne računam mnogo na njegovu milost – uzvratio je kapetan, pa naglasio:

– Veoma mi se dopada vaša nakana, vrlo je korisna i dobra.

– Zahvaljujem, uvaženi beže. Veoma ste predusretljivi, veliko dušni i plemeniti. Pošto se gost oprosti i ode, kapetan se obratio sekretaru:

– Čuste li ga: «Želim svoje znanje prenijeti na pučanstvo»? Kad ste čuli nekog obrazovanog muslimana da kaže tako što? Nekog muderisa, kadiju, muftiju?… Ni svi bezi, age i kapetani nisu pismeni i obrazovani, a kamoli prost svijet. Mladež nam stiče osnovno vjersko obrazovanje, i tu ostaje. Čuo sam za ljude koji su svršili visoke škole u Carigradu, u svojim kutubhanama imaju stotine naučnih djela, ali te knjige ne izlaze u narod, ne koriste drugima. Ti velikani znanja, što za života sve znanosti zbiju u sebe, ne ostavljaju za sobom nikakvog traga. Ne znam još nikog od njih da je napisao neko djelo. Svojom smrću odnose u zemlju i svoje znanje. Samo je rahmetli Mula Mustafa Bašeskija bio donekle drukčiji od njih. Vi, Mula Muhamede, pratite i svjetske domete u kulturi i nauci pa možete kazati jesam li u pravu, jesmo li blizu razvijenog svijeta?

– Nismo, bezbeli. Štaviše, mislim da bi nas vremenom ovo za ostajanje ili razlikovanje, kako god da to nazovemo, moglo odvojiti od naših sunarodnjaka drugih vjera.

– Kako to mislite?

– Pa već smo drukčiji po religiji. Religija čini osnovu kulture. Kako religije imaju različita tumačenja Boga, tako ih imaju i kulture, dakle svaka ima svoj pravac u razvoju pismenosti, školovanja, obrazovanja, jezika, navika, adeta, odijevanja, tradicije… ma svega. Te razlike mogu usloviti podvajanje naroda a onda i udaljavanje od zajedničke matice, da ne kažem trajno razilaženje. Čak mislim da je taj proces kod nas otpočeo. Nenametljiv je, nečujan, ali postoji.

– U čemu ga vidite?

– Pravoslavna crkva, s jedne strane, kao i katolička, s druge strane, upravo uporno utiču na bošnjačke pravoslavce i katolike da prihvate njihovu kulturu, da slijede njihov put u razvoju, da njihovu historiju uzmu za svoju; čak i u ratu da se bore na njihovoj strani; ubjeđuju ih da su njihovi ljudi, istog su korijena i, nažalost, neki ih slušaju. Ako se taj proces nastavi, pa na kraju uspije, bit će: zbogom jedinstvo Bošnjaka! Mjesto jednog naroda, postojat će nekoliko.

Kapetan Gradaščević se na tren zamislio, potom je zabrinuto kazao:

– Bilo bi to cijepanje vlastite utrobe. Trajan i nezapamćen be jelaj!

– Da, beže. A svemu tome će doprinositi i ubrzani razvoj industrije, tehnike i nauke u svijetu. Da podsjetim na ljetošnje čudo, na dvadeseti juni, kad je u engleski grad Liverpul uplovio prvi pa robrod koji je preplovio Atlanski okean. On je iz američke luke Savane stigao ovamo za svega dvadeset sedam dana i jedanaest sati. Koliko to znači za sve ljude, za trgovinu, ukupan napredak! Ili ovo: u svijetu već postoje univerziteti, istraživači, naučnici, konstrukto ri… a kod nas, čast pojedincima, ni glava kapetanije ne umije čitati. Drugi prelaze okeane, a mi nemamo ni džadu kojom bi barem araba mogla komotno proći.

– Sad mi se korak fra Ilije Starčevića čini još većim i značajnijim – završio je Murat-beg Gradaščević.