Trideset godina nakon Srebrenice, međunarodna zajednica ne smije ostati nijema. I ne smije zaboraviti. Jer svaki zaborav je poziv na ponavljanje. Ključnim smatram da rad na sprječavanju genocida i kažnjavanju svih ratnih zločinaca nije samo pravni imperativ – to je temeljna dužnost savremenog čovječanstva. Svaka nekažnjenost šalje poruku da je zločin prihvatljiv, a svako odgađanje pravde produbljuje rane i udaljava nas od pomirenja.

Autor je dekan Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici

Kao pravnik i profesor međunarodnog prava, izlaganje temeljim na višegodišnjem istraživanju koje je sabrano u knjizi „Genocid nad Bošnjacima – Međunarodnopravna analiza“. U tom istraživanju Genocid u Srebrenici se razmatra ne samo kao „paradigma zla“, već i ogledni primjer nedostatka međunarodne volje, ali i pravnog potencijala da se genocid, kao najteži međunarodni zločin, prevenira, procesuira i u potpunosti razumije.

Prvo, dopustite mi da vas podsjetim: Srebrenica je jedini zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata koji je međunarodna zajednica, kroz presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda u Hagu (ICJ), označila kao – genocid. Taj zločin nije počinila neka apstraktna struktura, već organizirani državni aparat, sa jasnom hijerarhijom, resursima i genocidnom namjerom – dolus specialis – da uništi dio bošnjačkog naroda kao takvog.

Drugo, slučaj Bosne i Hercegovine protiv Srbije pred ICJ bio je povijesni trenutak u međunarodnoj pravnoj misli. Po prvi put jedna država je pokrenula parnicu za genocid protiv druge države. Iako je presuda iz 2007. utvrdila da Srbija nije direktno odgovorna za izvršenje genocida, nego za njegovo nesprječavanje i nekažnjavanje – ona je ipak potvrdila: da je u julu 1995. u Srebrenici počinjen genocid. I to u pravnom, a ne samo političkom ili moralnom smislu.

Treće, suočavamo se danas s pojavom koju nazivamo “desetom fazom genocida” – poricanjem. Poricanje genocida nije samo oblik historijskog revizionizma, već je i oblik ponovnog nasilja. Poricanjem se ne vrijeđa samo dostojanstvo žrtava i preživjelih, već se potkopava i pravni poredak koji je temeljen na vladavini prava, ljudskom dostojanstvu i univerzalnim vrijednostima.

Zločin genocida nije zločin prošlosti – on je prijetnja budućnosti. Pitanje koje nas danas okuplja nije samo šta se dogodilo u Srebrenici – već kako smo dozvolili da se to dogodi, i šta činimo da se to nikada više ne ponovi.

Ima li smisla pravo, ako zločin genocida i danas ostaje nekažnjen u dijelovima svijeta? Ako države i međunarodne organizacije izbjegavaju svoju odgovornost pozivanjem na proceduralni imunitet ili političku nepodobnost? Ima li univerzalnosti Konvencije o genocidu ako nismo spremni priznati da je Srebrenica samo jedan od oblika manifestacije iste politike isključivanja i istrebljenja?

Zato je odgovornost dvostruka: pravna i moralna. Pravno, moramo jačati norme i mehanizme odgovornosti – ne samo individualne, već i državne. Moralno, moramo osigurati da istina o Srebrenici bude upisana u kolektivnu svijest regiona, Evrope i čovječanstva.

Srebrenica nas uči da međunarodno pravo mora biti više od teksta – mora biti djelovanje. Da deklaracije moraju postati mehanizmi. Da pamćenje mora postati prevencija. Ili, kako je Raphael Lemkin upozoravao, genocid ne počinje ubijanjem – on počinje negiranjem postojanja drugih kao jednakih.

Zato neka naše sjećanje ne bude nijemo. Neka govori jezikom prava. I neka se ne završava na sjećanju – nego nastavi u obavezi, učenju i čuvanju onoga što genocid pokušava uništiti: ljudskost.

U ovom visokom domu, kao profesoru međunarodnog prava i kao građaninu BiH, važno mi je prenijeti tri poruke:

  1. Sjećanje nije slabost, već snaga društava koja žele graditi mir.
  2. Istina nije prijetnja suživotu, već njegova jedina osnova.
  3. Pravda nije kazna – ona je uvjet slobode.

Trideset godina nakon Srebrenice, međunarodna zajednica ne smije ostati nijema. I ne smije zaboraviti. Jer svaki zaborav je poziv na ponavljanje. Ključnim smatram da rad na sprječavanju genocida i kažnjavanju svih ratnih zločinaca nije samo pravni imperativ – to je temeljna dužnost savremenog čovječanstva. Svaka nekažnjenost šalje poruku da je zločin prihvatljiv, a svako odgađanje pravde produbljuje rane i udaljava nas od pomirenja. Ne smijemo pristati na tišinu. Ne smijemo prihvatiti zaborav. Srebrenica je vječni podsjetnik da se zlo ne rađa iznenada – ono se priprema u atmosferi mržnje, nekažnjivosti i poricanja.

Spriječiti genocid znači prepoznati rane znakove, braniti istinu i djelovati na vrijeme. Procesuirati zločince znači osigurati da se nijedna žrtva ne zaboravi, nijedna porodica ne ostavi bez priznanja, a nijedan narod ne osjeća da pravda nije dostupna.

U tom duhu, neka ovaj skup ne bude samo čin sjećanja – neka bude i poziv na odgovornost, zajednički zavjet da nećemo dozvoliti da se zločin ponovi.

Bez pravde nema mira. Bez istine nema budućnosti. A bez odgovornosti – nema čovječnosti.

U kontekstu sjećanja na Srebrenicu, posebno je važno osvrnuti se na pitanje koje ima duboke implikacije za pravdu, pomirenje i kulturu sjećanja u Bosni i Hercegovini, a to je inkriminacija poricanja genocida.

U julu 2021. godine, visoki predstavnik međunarodne zajednice donio je dopune Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, kojima se poricanje, grubo umanjivanje, opravdavanje i odobravanje genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti sankcioniše kao krivično djelo. Ovaj akt nije bio samo pravna nužnost, već i moralni čin civilizacijskog otpora – otpora kulturi poricanja i revizionizma.

Zašto je to važno?

Prvo, poricanje genocida nije samo neistina – ono je i ponovno nasilje nad žrtvama, nad preživjelima, i nad pravnim poretkom koji je utvrdio činjenice. Genocid u Srebrenici je utvrđen ne samo u historiji, već i u presudama najviših međunarodnih sudova – ICTY-a i Međunarodnog suda u Hagu. Poricanje tih presuda jeste poricanje pravde.

Drugo, inkriminacija poricanja jeste odgovor na realnost u kojoj se negiranje zločina sve češće institucionalizira – dolazi iz usta političkih lidera, iz obrazovnih programa, čak i iz javnih komemoracija osuđenim ratnim zločincima. U takvom ambijentu, država mora jasno reći: istine utvrđene pravomoćnim presudama nisu predmet pregovora.

Treće, ovom mjerom Bosna i Hercegovina se priključila brojnim demokratskim društvima Evrope koja imaju slične zakone kada je riječ o negiranju Holokausta ili drugih međunarodno priznatih zločina. Inkriminacija ne ukida slobodu govora – ona štiti granice između slobode i zloupotrebe.

Četvrto, ovo je i poruka budućnosti – poruka mladima u BiH da su istina, odgovornost i pravda temelj demokratske zajednice. Da mir nije samo odsustvo rata, nego i prisustvo poštovanja, priznanja i pravde.

Izlaganje na okruglom stolu u Hrvatskom saboru povodom 30. godina od Genocida u Srebrenici na temu, Hrvatski sabor, Zagreb, 23. maj 2025.