Hrvatski zet Nino Raspudić koristi lokalnu anomaliju u Stonu, gdje su zbog privremenih stanovnika Bošnjaka s gradilišta Pelješkog mosta raspisani dopunski izbori, da bi osporio temeljna prava nacionalnih manjina. Ignorira stvarne propuste, poput Cetingrada s 15% Bošnjaka bez vijećnika, i širi ideološki napad na manjinsku participaciju. Njegov populizam, pod krinkom brige za zakon, u suštini je pokušaj da se manjine vrate u stanje nevidljivosti, da sruši temelje hrvatske demokracije. Raspudić ne traži rješenja, nego neprijatelje.

Kao da je Nino Raspudić sanjao da ga u tri ujutro bude isljedničke sjene iz zatvora u Ljubuškom te mu viču iz polumraka: “Vidi, Ninoslave! Evo ih opet!” Bošnjaci. Fantomski, naravno. Jer jedino takvi mogu biti u Raspudićevom svijetu. Ako su nevidljivi i bez prava, onda su korisni, ako traže ono što im pripada, onda su sumnjivi. Tako je saborska govornica odjednom postala borilište, a Raspudić, zadrigli Bruce Lee, spreman da karate udarcem demolira Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Ne zbog zakona samog, već zbog ideje da manjine uopće nemaju pravo da postoje izvan narativa većine.

Naime, „slučaj Ston“ se pretvorio u svojevrsni skandal, ali ne onakav kakvim ga Raspudić pokušava prikazati. Riječ je o lokalnoj anomaliji: na popisu birača pojavilo se 132 Bošnjaka, koji zapravo ne žive tamo jer je riječ, kako tvrde lokalni mještani, o građevinskim radnicima koji su tokom izgradnje Pelješkog mosta boravili na tom području, prijavljeni, a potom otišli.  Prema Zakonu o lokalnim izborima imaju pravo na predstavnika te će se morati održati dopunski izbori. Takve situacije nisu nepoznate i imaju institucionalna rješenja. Ništa senzacionalno, ništa zlonamjerno.

No, Raspudić i njegov saborni jaran Nikola Grmoja nisu tu da traže rješenja. Njima je bitno popisivati i internirati, ako je moguće po kratkom postupku dokazati da manjine moraju znati gdje im je mjesto. Dakle, ovo je nastavak teza da „manjinama nije mjestu u Saboru“, ovo je novi pokušaj uništavanja koncepta manjinske participacije u vlasti. Jer, dok lamentiraju o Bošnjacima koji “ne postoje” u Stonu, potpuno prešućuju one koji vrlo jasno i upisano postoje – recimo, u Cetingradu, gdje Bošnjaci čine gotovo 15% stanovništva (314 od 2.027), a nemaju zagarantiranog vijećnika. A trebali bi. Po istom tom zakonu koji sada Raspudić pokušava izvrgnuti ruglu.

Odnosno, nikada nije bio problem Ston, već princip. Raspudić pokušava od jednog tehničkog propusta napraviti ideološki incident, kako bi osporio ono što je suština hrvatskog izbornog zakonodavstva – visok stupanj zaštite manjinskih i ljudskih prava. I za to mu ne trebaju činjenice. Dovoljna mu je fama.

Da budemo na čisto, ne može Raspudić da vidi Bošnjake ni u Stonu, ni u Zagrebu, ni u Cetingradu, ni u Mostaru. Ne može, pa ne može. Nisu valjda prošli verifikaciju njegove gospođe supruge – populističke trgovkinje kiča i suverenističke obmane, koja se, kao i on, bori protiv “nevidljivih”, “nametnutih”, “konstruktivističkih” identiteta.

Mi znamo šta vidi Raspudić, baš kao i Grmoja kojega muči veliki broj Bošnjaka branitelja iz Domovinskog rata: vidi jedan narod na koji ima pik. Opsesivno, Grmoja i Raspudić, vide Bošnjake kao višak, kao provokaciju, kao anomaliju u čistoći nacionalnog poretka. I to nije nova priča. To je ona stara zapadnomostarska pamet koja je, dok je zamišljala gradnju zvonika nebodera u „stolnom gradu“, istovremeno rušila neretvanske mostove. Pamet koja je od konclogora pravila ustanove kulture. Samo što je danas umivenija, ušminkana, s kravatom i poštapalicama koje su naučili kao naturalizirani Zagrepčani. Ali i dalje broje. I dalje bi popisivali viškove, koji bi na koncu mogli završiti pod „nestali”.

I puno šire od toga. Bošnjaci u Stonu nisu slučaj, ne dokazuju nikakav fatalni propust, to je nametnuti problem koji Raspudić koristi kao povod da relativizira samo načelo: da manjine, bila to bošnjačka ili srpska ili bilo koje druga, imaju pravo na političku participaciju. U toj matrici, sve postaje neprikladno i smiješno: što će manjine birati svoje predstavnike? To je “apsurd”, to je “manipulacija”! I tako Raspudić pokušava jednu institucionalnu pukotinu u Stonu, rupu koju zakon prepoznaje i pokušava zakrpati, pretvoriti u otvoreni rov protiv manjinskih prava. Jer mu nije do Stona, nego do destrukcije demokratskih temelja. Ne zanima njega Bošnjak koji glasa ili ne glasa, nego Ustav koji daje pravo manjini da sudjeluje.

A šta je Raspudić u toj slici? Je li on u Hrvatskoj manjina – kao Hercegovac? Jer u BiH je već konstitutivni, punokrvni entitet. Je li onda dvostruki većinski principijelac? Ili samo dvostruki manipulator, jedan za Mostar, drugi za Zagreb? Uostalom, ako je neko u stanju da u Mostaru otvara spomenik Bruce Leeju, valjda se i u Zagrebu može sjetiti da je osnova svakog društva – ravnopravnost.

A što se tiče radnika Bošnjaka koji su gradili Pelješki most, njih možda niko nije vidio kad su glasali, ali svi su ih gledali dok su betonirali. Jesu li tada pitali “gdje su ti Bošnjaci” ili su tada, kao i uvijek kad rade, bili korisni, a sad su odjednom “fantomski”? Raspudić ne zna kung fu. Zna samo jednu disciplinu, populistički bauštelski spin sa logorišta, kakav je svojedobno patentirao Naletilić Tuta, samo s manje riječi.