Jedan od najpotresnijih, ali i najinspirativnijih dijelova Kovačevićeve priče odnosi se na njegovu borbu s karcinomom pluća. Dijagnoza je došla iznenada, prije gotovo dvije godine. U tom trenutku nogomet je pao u drugi plan. “Jesam li bio prestrašen? Nisam. Po prirodi sam borac, vjerovao sam u sebe i u Božju pomoć. Najteže mi je bilo zbog moje supruge, djece, roditelja…”

Zagrebački Dinamo, najtrofejniji hrvatski nogometni klub, službeno je danas potvrdio dolazak novog trenera – Marija Kovačevića, stručnjaka koji je u sezoni 2024/2025. s klupe uspješno predvodio Slaven Belupo do petog mjesta na tabeli i senzacionalnog plasmana u finale Hrvatskog kupa. Kovačević će 18. juna započeti pripreme s Modrima, a pred njim je jedan od najizazovnijih trenerskih angažmana dosad.

Mario Kovačević (49), rođen 17. maja 1975. godine u Doljanima kod Jablanice, u Bosni i Hercegovini, poznat je po mirnoći, upornosti i posvećenosti nogometu. Iako široj javnosti možda nije bio najzvučnije trenersko ime, u nogometnim krugovima njegovo se ime izgovaralo s poštovanjem još otkako je s Varaždinom izborio ulazak u prvu ligu, a zatim sa Slavenom Belupom ostvario najzapaženije rezultate posljednjih godina.

“Dinamo mora igrati moderan, brz i atraktivan nogomet”, poručio je Kovačević prilikom preuzimanja dužnosti. Svjestan je, kaže, očekivanja i odgovornosti, ali i sumnji koje dolaze s ovakvim angažmanom. Ipak, on na to gleda kao na dio svakodnevice u nogometu, sportu koji je postao njegov poziv, ali i sredstvo osobnog uzdizanja nakon najtežih trenutaka u životu.

Nogometna priča Marija Kovačevića počinje još u Sarajevu. Kao dječak iz Jablanice, preselio se s porodicom u glavni grad BiH 1986. godine, gdje je počeo trenirati i navijati za FK Sarajevo. “Bio sam pravi navijač. Tata mi je isto navijao za Sarajevo, tamo je išao u školu. Najveća mi je želja tada bila otići na Koševo. I uspio sam,” kazao je emotivno u jednom od intervjua.

U martu 1994. godine, tokom kratkotrajnog primirja u Opsadi Sarajeva, FK Sarajevo igra prijateljsku utakmicu protiv tima UNPROFOR-a na stadionu Koševo, nedaleko od prve linije fronra. Dres Sarajeva nosio je tada 19-godišnji Mario Kovačević.

“Takav je život. Počeo sam u Turbini, ja i Hasan Salihamidžić, njegov otac bio nam je trener. Nije bilo tako malih kopački, pa smo igrali u tenisicama. Preselili smo se kad je otac dobio posao u Sarajevu, on je navijač FK Sarajeva, pa sam nakon dolaska onamo odmah otišao na Koševo i prijavio se da vidim mogu li biti nogometaš. Tamo sam proveo devet prelijepih godina, sve sam kategorije prošao i potpisao prvi ugovor 1992. Tad je počeo rat, a ja sam taman trebao početi trenirati sa seniorima, to mi je bio životni san, Sarajevo mi je bilo sve”, kazao je Kovačević u jednom razgovoru za Večernji list.

“Sve je naše snove prekinuo rat, iz škole smo se svi odjednom našli u rovovima. Najljepši dio života bio nam je oduzet, ali preživjelo se. Ne mogu danas svojim igračima objasniti kakva je to zaluđenost nogometom bila, oko 12 kilometara pješačio sam do Skenderije, mogli smo tada igrati samo u dvoranama. Nekad bi mi susjed posudio bicikl, no nikad nisam propustio trening, najčešće sam pješačio. Jednom sam došao onamo, a trening je zbog granatiranja bio odgođen. Nevjerojatno je to. I nisam bio jedini, bilo je nas dosta koji se nismo dali. Pa iz Sarajeva je malo prije mene bježao Mario Stanić, Mario Dodik bio je sam mnom na terenu. Puno je mojih prijatelja ubijeno, to je najteže.”

Nakon te utakmice nkije mogao više izdržati i odlučio je napustiti Sarajevo. Uspio se probiti do Zagreba, u jednu je torbu stalo sve što je imao.

“Doslovno jedna, i to torba FK Sarajeva, ne možeš vjerovati. Bio sam kod Ivice Osima u Austriji, trebao sam ostati, ali bio sam premlad. U međuvremenu sam stupio u kontakt s Anđelkom Herjavcem, preporučili su me kao mladog reprezentativca BiH i tako sam došao u Varaždin. Varteks je tad bio u ekspanziji, pa sam išao malo po posudbama…“, kazao je Kovačević podsjećajući da se ta ekipa Varteksa do posljednjeg kola borila za naslov prvaka.

„Dalić, Besek, Mumlek, Dalić, Vugrinec… Ti ljudi nogometno su me odgojili i to je sve što treba reći. Branko Ivanković je bio trener tada, a ja sam krenuo iz Podravine u Ludbregu, s tom torbom došao sam tamo, ali brzo se Branko vratio po mene. To je za mene bio cijeli život, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. I tako sam počeo u HNL-u 1994., Varteks je bio u ekspanziji, bio sam ponosan što sam dio te priče. Najbolje sam dane imao u Belupu. S tom sjajnom ekipom prošao sam cijelu Europu, igrao europske utakmice: Dodik, Jurčec, Ferenčina, dva Bošnjaka, Pavo Crnac… Kakva je to ekipa bila!”, sjećao se Kovačević u razgovoru za Večernjak.

Kovačević će igrati za Varteks, Belišće, Slaven Belupo, Međimurja, a kasnije i klubove iz Slovenije i Albanije. Kao trener, radio je u nekoliko hrvatskih klubova, no najjači pečat ostavio je u Varaždinu i Koprivnici. U Varaždinu živi već gotovo tri desetljeća. “To je moj dom, ali srce mi je i dalje vezano za Jablanicu i Sarajevo”, naglašava.

Jedan od najpotresnijih, ali i najinspirativnijih dijelova Kovačevićeve priče odnosi se na njegovu borbu s karcinomom pluća. Dijagnoza je došla iznenada, prije gotovo dvije godine. U tom trenutku nogomet je pao u drugi plan. “Jesam li bio prestrašen? Nisam. Po prirodi sam borac, vjerovao sam u sebe i u Božju pomoć. Najteže mi je bilo zbog moje supruge, djece, roditelja…”

Uz bezrezervnu podršku porodice, a posebno supruge koja ga je pratila kroz sve pretrage i liječenja, Kovačević se uspio oporaviti i vratiti se nogometu. Danas redovito ide na kontrole i, kako kaže, “zadnji nalazi su najbolji dosad”. Uspjeh na terenu smatra i rezultatom psihičke stabilnosti: “Moji igrači su najzaslužniji što se manje stresiram. Radim na sebi i van nogometa, više uživam u prirodi, obitelji i pokušavam izbjegavati stres.”

Dinamo je prošle sezone bio pod pritiskom – čak tri promjene trenera, gubitak naslova prvaka i osigurano tek drugo mjesto, koje ga vodi u Evropsku ligu. U takvom kontekstu, dolazak Kovačevića izgleda kao potez uprave koja želi stabilnost, viziju i pomak u filozofiji igre.

Upravo je taktička disciplina, organizirana igra i dopadljiv stil igre bio ono po čemu se njegov Slaven isticao. Klub iz Koprivnice dugo je slovio za ekipu bez posebnih ambicija, no pod Kovačevićem se pretvorio u ozbiljnog konkurenta i u ligi i u kup natjecanju.

Unatoč karijeri u Hrvatskoj, Kovačević nikada nije zaboravio svoj rodni kraj. Priznaje da ga je jako pogodila nedavna katastrofalna poplava u Donjoj Jablanici, gdje ima rodbinu i poznanike. “Kataklizma. Ponosan sam na taj kraj. Netaknuta priroda, predivni ljudi… Nažalost, priroda zna biti surova.”

Njegova emotivna reakcija i spremnost na pomoć dodatno ga prikazuju kao čovjeka koji nije samo nogometni radnik, već i osoba snažne empatije. Posebno ga je dotaknulo to što je, srećom, njegova najbliža obitelj ostala neozlijeđena.

Posebnu simpatiju gaji prema Vahidu Halilhodžiću, još jednom velikom nogometnom imenu iz Jablanice. “Jednom sam ga vidio u Turskoj na pripremama. Nisam se usudio prići, iz poštovanja. Vjerujem da će se susret dogoditi i da ćemo popričati kao Jablaničani.” U svojim javnim nastupima Kovačević ostavlja dojam skromnog, ali čvrstog čovjeka. “Svjestan sam da je život prolazan. I nogomet je zabava, ali želim pomoći svojoj ekipi. Treneri ne mogu na sve utjecati, ali mogu biti mirni, spremni i odgovorni.”

Upravo to su osobine koje bi mogle donijeti novu stabilnost Dinamu. Bez bombastičnih izjava, bez isticanja ega, s realnim pogledom na izazove – Mario Kovačević ulazi u Maksimir kao trener koji zna cijeniti svaki dan, svaku utakmicu i svakog čovjeka u svojoj svlačionici.