U Iranu, djeca u osnovnoj školi pamte poeziju velikih majstora poput Hafiza i Saadija Širazija. Često posjećuju grobove ovih pjesnika, čitajući njihove stihove naglas uz ritmične pokrete. Nevjerovatno je da se ova djeca bave i cijene ova izvanredna djela perzijske književnosti napisana prije više od 600 godina. Ova praksa je više od obrazovanja; ona održava kulturno sjećanje živim i duboko divnim.

Iran je zemlja isprepletena kontradikcijama: nastoji se zaštititi zatvaranjem prema vanjskom svijetu, ali ponekad izražava estetsko divljenje prema Zapadu. Ova složenost je vidljiva ne samo u njenoj politici, već i u pločicama njenih džamija, muralima njenih palača, pa čak i u pjesmama koje djeca uče napamet. Ako se Iran smatra “paradoksalnom zemljom” u modernom smislu, ova složenost se najjasnije otkriva kroz njenu umjetnost i kulturu.

U Iranu, djeca u osnovnoj školi pamte poeziju velikih majstora poput Hafiza i Saadija Širazija. Često posjećuju grobove ovih pjesnika, čitajući njihove stihove naglas uz ritmične pokrete. Nevjerovatno je da se ova djeca bave i cijene ova izvanredna djela perzijske književnosti napisana prije više od 600 godina. Ova praksa je više od obrazovanja; ona održava kulturno sjećanje živim i duboko divnim.

Vijekovima su Iranci postojano uključivali svoje tradicije u svakodnevni život. Svakog Nowruza, porodice se okupljaju oko stolova kako bi recitirale poeziju. Perzijska poezija ovdje nije teret koji se nosi kroz vrijeme, već živa mentalna praksa – zajednička svijest izgrađena na zajedničkoj kulturnoj referenci. Poezija ne izražava samo emocije pojedinca; ona prenosi kolektivni duh društva i jezik koji je ostao konstantan kroz vijekove.

Zemlja danas poznato kao Islamska Republika Iran u prošlosti je ugostila desetine civilizacija: Perzijsko carstvo, Sasanije, Abaside, Umejade, Ilkanide i Safavide. Početkom 16. vijeka, pod šahom Ismailom i dinastijom Safavida, šiizam je usvojen kao zvanična sekta, što je izazvalo značajnu transformaciju u umjetničkom licu Irana.

Figurativne scene, prikazi životinja i masivni murali u palači – tradicionalno neuobičajeni u islamskoj umjetnosti – počeli su se pojavljivati kao novi vizuelni jezik pod uticajem šiizma. Upečatljiv primjer je Imamova džamija, završena 1629. godine, gdje pločice unutar molitvene dvorane sadrže iznenađujuće motive poput majmuna, tigrova i figura koje nose boce vina. Figurativni prikazi, koje se obično izbjegavaju u islamskoj umjetnosti, upadljivo su izloženi okrenuti prema kibli, što je neobičan izbor s obzirom na tradicionalno izbjegavanje figuralnih prikaza u svetim prostorima u islamskoj umjetnosti.

Ova otvorenost postaje još očiglednija u palati Chehel Sotoun, izgrađenoj oko 1647. godine. Zidne slike koje prikazuju prijeme ambasadora pokazuju kompozicije pod utjecajem evropskih tehnika slikanja. Upotreba perspektive, rasporeda površina i figurativne gustoće pokazuje da su ove zgrade bile otvorene prema Zapadu diplomatski i estetski. Dok je Iran nastojao sačuvati svoju islamsku baštinu, istovremeno je u svoje palate i mjesta bogosluženja uključivao zapadne vizualne kodove.

Usred širenja figurativnih utjecaja, džamija Nasir al-Mulk, izgrađena krajem 19. stoljeća u Širazu, ističe se kao izvanredan izuzetak. Čak i tokom perioda obilježenog vesternizacijom u umjetnosti, ova džamija ostaje vjerna tradicionalnoj islamskoj estetici.

Dok jutarnje sunce preplavljuje unutrašnjost džamije, vitraži stvaraju kaleidoskopsku igru boja po podovima, stubovima i zidovima. Ovo nije samo ukras, već izraz metafizičkog odnosa sa svjetlošću, simbolizirajući božansko prisustvo i duhovnu kontemplaciju.

Svaka vitražna ploča i zakrivljeni stub simboliziraju vizualnu harmoniju i estetsku ravnotežu s božanskim. Nasir al-Mulk podsjeća posjetioce da obožavanje nije samo ritual, već disciplina uma. To je značajan primjer kako je tradicionalna islamska umjetnost opstala u moderno doba.

Ova intelektualna estetika izražava se ne samo u arhitekturi, već i u apstraktnoj geometriji. Girih uzorci predstavljaju presjek estetske i matematičke misli u iranskoj umjetnosti. Iranski majstori ne samo da ukrašavaju – oni grade red.

Ovi uzorci, stvoreni ispreplitanjem pet osnovnih geometrijskih oblika, veoma podsjećaju na “kvazikristalne” simetrične sisteme identifikovane u zapadnoj matematici 20. vijeka. Ipak, iranski majstori su ove složene geometrijske sisteme primjenjivali vijekovima ranije. Dizajni se ne ponavljaju, ali su ritmični, šapućući koncept beskonačnosti i vizuelno i intelektualno.

Tumačenje estetske historije Irana kao pukog uticaja Zapada bilo bi zavaravajuće. 17. vijek je bio period kada je globalna umjetnost uglavnom apsorbovala zapadne uticaje. Ipak, Iran je uspio uspostaviti jedinstvenu ravnotežu unutar svojih kontradikcija. Nije se potpunosti ni otvorio Zapadu niti se zatvorio prema Istoku.

Napetost između figurativne ploče s pločicama i geometrijskog girih uzorka ne označava kulturnu zbunjenost, već estetski otpor. Iran želi ostati vjeran svojim korijenima, a istovremeno žudi za interakcijom s vanjskim svijetom – osjećaj koji je opipljiv pri interakciji s njegovim narodom.

Ova napetost je najvidljivija u njegovoj umjetnosti: dinamika koja ne napušta tradiciju, već i flertuje s inovacijama. Iranska kulturna produkcija nije samo slavlje prošlosti; ona se suočava s kontradikcijama direktno. Ravnoteža između tradicije i modernosti, odanosti i znatiželje, osjeća se kao kontinuirani sukob u njegovoj umjetnosti, poeziji, arhitekturi i zanatima.

Zapanjujuće je da se ova kontradikcija proteže izvan džamija do armenskih crkava, poput katedrale Vank u Novoj Džulfi. Slične životinjske figure i uzorci pojavljuju se tamo, što ukazuje na to da su muslimanski i kršćanski umjetnici radili zajedno, prelazeći vjerske granice u svom estetskom jeziku.

Međutim, ova zajednička umjetnička produkcija manje djeluje kao hibridizacija, a više kao potraga za ravnotežom. Iran ovdje teži da ostane svoj, a istovremeno sluša drugačiji vizualni jezik.

Ovi primjeri otkrivaju sukob između iranskog estetskog divljenja Zapadu i njegove odanosti prepoznatljivom vizualnom jeziku. Ova napetost se ponekad tumači kao kontradikcija, ponekad kao kreativna hibridizacija. U svakom slučaju, upravo je ovaj paradoks ono što iranski kulturni rad čini jedinstvenim i izvanrednim.

Iran je stoga iznenađujuća i složena zemlja za razumijevanje jer njegova estetika nije samo stvar ukusa, već sukob oblikovan historijom, vjerovanjem i identitetom. Ne počiva isključivo na prošlosti niti se u potpunosti predaje budućnosti.

Ponekad pravi kompromise s tradicijom; ponekad se čini da je imitira – ali u konačnici, proizvodi jezik koji je u potpunosti svoj. Napetost između figurativne ploče s pločicama i geometrijskog uzorka je, zapravo, iranski unutrašnji sukob – i upravo taj sukob uzdiže Iran iznad običnog.

Da bismo istinski razumjeli Iran, moramo pogledati dalje od muzeja, palata i vrtova; moramo shvatiti tihu logiku unutar njegovih obrazaca, ugao svjetlosti unutar džamija, razloge zašto djeca uče poeziju napamet i zašto ponekad neka figura uopće ne bi trebala biti tamo. Jedinstvena kulturna hemija Irana proizlazi upravo iz ovih kontradikcija.

Daily Sabah