Ovog sramnog događaja u petstogodišnjoj historiji Mostara, kojeg se, vjerujem, grozi svako normalan bez obzira na vjeru i naciju, trebamo se redovno podsjećati i te događaje i pojave nazivati pravim imenima, kako se ne bi opet ponovili.
Maja devetog 1993. godine ispred uperenih cijevi bojovnika HVO-a nesigurnog koraka ide moja sedamdesetjednogodišnja majka, moja sestra i njena kći. Istjerani su iz svoga stana i u dugoj i potpuno tihoj koloni prestravljenih Bošnjaka koračaju prema stadionu Veleža koji su zločinački umovi (kasnije presuđeni u Hagu) odredili kao sabirno mjesto. Moja majka je dobila udarac kundakom u leđa da požuri, dok su neki bojovnici čak pomagali drugim starijim ženama da pređu preko eksplozijama odbačene i ispresavijane nekakve željezne konstrukcije, usput ih tješeći: “Ne trebate se ništa bojati, po vas će doći autobusi i lijepo vas sve odvesti u Zenicu, tamo možete živjeti, to je već sređeno”. Svi su završili u logoru Heliodrom.
Nobelovac Imre Kertész u svom romanu “Čovjek bez sudbine” u samo nekoliko rečenica oslikao je sličnu scenu koja pokazuje taj najcrnji nacizam u samoj svojoj srži.
Godina je 1944. i Imre kao 15-godišnji dječak sa svojim drugovima upravo je u Aušvicu izašao iz teretne kompozicije voza i čeka u vijugavom redu koji se polako približava mjestu gdje sjedi doktor koji ih letimično pogleda i pokazuje rukom na jednu ili drugu stranu. Od mjesta gdje sjedi doktor dalje idu dva reda, jedan direktno u gasnu komoru, a drugi prema barakama za radno sposobne. Red čuvaju i prate mladi esesovci, svega pet-šest godina stariji od dječaka u Imreovoj družini. Atmosfera je opuštena, esesovci se šale sa dječacima, neke tapšu po leđima…
Ti mladi i sasvim normalni Nijemci nemaju lično ništa protiv tih simpatičnih i naivnih momčića, ali im je sasvim razumljivo da će za koji minut većina od njih biti ugušena smrtonosnim gasom samo zato što su Jevreji. Tako i mladi bojovnici, koji s uperenim puškama sprovode moju bolesnu majku i druge Bošnjake u koncentracioni lager, nemaju ništa protiv njih lično – ta i oni imaju kućama svoje majke približnih godina – ali im je sasvim razumljivo, i oni nemaju moralnih dilema s tim, što su moju majku i druge stanare istjerali iz stanova i žele da oni nestanu samo zato što nose bošnjačka imena.
Ti nacisti su Bošnjake tog maja i ostalih mjeseci 1993. godine separisali od ostalih stanara samo na osnovu imena. Nisu ih pitali za njihove političke stavove, da li su vjernici ili možda ateisti, vole li Aliju Izetbegovića više od voljenog druga Tita, da li su za bratstvo i jedinstvo i zbratimljenu Jugoslaviju svih naroda i narodnosti ili samostalnu Bosnu… Ne, ništa od toga. Oni su pitali samo za imena. Fatima – ide u logor. Marija – može se vratiti u svoj stan.
Ovog sramnog događaja u petstogodišnjoj historiji Mostara, kojeg se, vjerujem, grozi svako normalan bez obzira na vjeru i naciju, trebamo se redovno podsjećati i te događaje i pojave nazivati pravim imenima, kako se ne bi opet ponovili.
Istinu, ma kako ona bila bolna, treba stalno ponavljati, jer ako nestane istine šta je onda ostalo?
Ili što napisa pjesnik Ibrahim Kajan: “Ko ne pamti i ne sjeća se, sudbinu ponavlja.”
(Tekst prenesen sa Facebook profila mostarskog historičara Ahmeta Kurta)
