Na današnji dan 1975. godine Margaret Thatcher ušla je na velika vrata svjetske politike izborom za predsjednicu Konzervativne stranke, kao prva žena koja je u Velikoj Britaniji postala šef neke političke partije. Tim povodom podsjećamo na njezin tekst objavljen u The New York Timesu 6. augusta 1992. godine u kojem poziva na bombradiranje srpskih vojnih i strateških objekata. “Ako se ovi zahtjevi (uz jasno postavljen rok) ne ispune, trebale bi uslijediti vojne odmazde, uključujući bombardiranje mostova na Drini koji povezuju Bosnu i Srbiju”, napisala je tada Thatcher.

Na današnji dan prije tačno 70 godina za predsjednicu Konzervativne stranke Velike Britanije izabrana je Margaret Thatcher. Čelična lejdi tako je postala prva žena na čelu jedne političke partije u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Rodila se 1925, a umrla 2013. godine. Gotovo dvanaest godina bila je premijerka Velike Britanije, od 1979. do 1990, kao prva žena na čelu jedne vlade u Evropi. Možemo slobodno reći da uz Winstona Churchila Thatcher zasigurno predstavlja simbol političkog liderstva u Velikoj Britaniji.  

Nije krila prezir prema onome što je na Balkanu radila Miloševićeva Srbija i bila je jedna od onih koji su javno, jasno i glasno, davali podršku Bosni i Hercegovini i njenoj legalnoj vlasti. Njen članak objavljen 6. augusta 1992. godine u New York Timesu, pod naslovom “Ne tražite izgovore, odmah pomozite Bosni!” ponajbolje odražava njeno viđenje Bosne i onoga kroz šta je tada kao međunarodno priznata država prolazila.

“Strašni događaji se dešavaju u Bosni; još gori su najavljeni. Sarajevo je pod stalnim bombardiranjem. Goražde je pod opsadom i vjerovatno će pasti. Ako se to dogodi, strahuje se od masakra velikih razmjera, a hiljade srpskih trupa bit će slobodne da krenu ka Sarajevu, koje je već prenatrpano izbjeglicama iz drugih dijelova zemlje.

Žrtve i gubitnici u ovom sukobu trpe više od uobičajenih posljedica poraza. Neki su zatvoreni u koncentracione logore, gdje, čak i ako najgori izvještaji o zločinima nisu istiniti, i dalje pate od užasnih nedaća i mogu biti strijeljani zbog najmanjeg prekršaja. Drugi su protjerani iz svojih domova i primorani da se odreknu svoje imovine. Djeca i prolaznici bivaju nasumično ubijani.

Ovo je srpska politika “etničkog čišćenja” – termin koji označava protjerivanje nesrpskog stanovništva, kombinirajući brutalnosti Hitlerove i Staljinove politike prema drugim narodima.

Svi koji svjedoče ovim tragičnim događajima ili o njima slušaju očajnički žele da se oni zaustave. Ali Srbija i njeni simpatizeri koriste tu želju kako bi nametnuli prekid vatre pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija. Koliko god to razumno zvučalo, to je pokušaj da se ‘zamrzne‘ trenutna situacija u kojoj Srbi kontroliraju približno dvije trećine bosanske teritorije, iako čine samo 31% ukupnog stanovništva, dok Bošnjaci čine 43%, a Hrvati 17%.

Takav ishod učvrstio bi i ozakonio agresiju. Upravo je Srbija isplanirala i provela agresiju na Bosnu u aprilu. Vlada Alije Izetbegovića u Sarajevu je legalna i međunarodno priznata vlada Republike Bosne i Hercegovine.

Tvrdnja da Srbija nema ništa s onim što se dešava u Bosni je samo – prevara. Od samog početka postoji bliska koordinacija između navodno nezavisnih srpskih snaga u Bosni i srpske vojne komande u Beogradu, koja finansijski i vojno podržava rat – uključujući ključne zalihe goriva za srpske snage.

Neki tvrde da Zapad ne može ništa učiniti bez rizika od dugotrajne vojne uključenosti poput Vijetnama ili Libana, s potencijalno visokim brojem žrtava na svojoj strani. To je djelimično širenje straha, a djelimično izgovor za nečinjenje. Ogromna je razlika između sveobuhvatne kopnene invazije poput Pustinjske oluje i različitih vojnih intervencija – od ukidanja embarga na oružje Bosni, preko snabdijevanja bosanskih snaga oružjem, do direktnih udara na vojne ciljeve i komunikacijske mreže.

Čak i ako Zapad odluči da ostane po strani, drugi to neće učiniti. Strah u Turskoj i muslimanskom svijetu sve više raste. Novi masakri nad muslimanima u Bosni, koliko god užasni sami po sebi, dodatno bi povećali rizik od širenja sukoba.

Srbija nema moćne saveznike, poput nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Do sada ju je ohrabrila zapadna neaktivnost, a posebno eksplicitne izjave da se sila neće koristiti. Jasna prijetnja vojnom akcijom natjerala bi Srbiju da razmotri prekid agresije. Srbiji bi trebalo uputiti ultimatum da ispuni određene zahtjeve Zapada:

– Prekid ekonomske podrške ratu u Bosni, uz nadzor međunarodnih posmatrača na granici između Srbije i Bosne.
– Priznavanje nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Bosne od strane Beograda i odustajanje od teritorijalnih zahtjeva prema njoj.
– Garancije pristupa humanitarnim timovima iz Srbije i Bosne.
– Saglasnost o demilitarizaciji Bosne u sklopu šireg regionalnog sporazuma o demilitarizaciji.
– Obećanje saradnje u vraćanju izbjeglica u Bosnu.

Ako se ovi zahtjevi (uz jasno postavljen rok) ne ispune, trebale bi uslijediti vojne odmazde, uključujući bombardiranje mostova na Drini koji povezuju Bosnu i Srbiju, vojnih konvoja, artiljerijskih položaja oko Sarajeva i Goražda, te vojnih skladišta i drugih strateških objekata. Također bi trebalo jasno staviti do znanja da, iako ovo nije rat protiv srpskog naroda, čak i objekti na srpskoj strani granice mogu biti napadnuti ako igraju ključnu ulogu u ratu.

Američko vodstvo u ovom nastojanju je neophodno, što je pokazala paraliza Evropske zajednice. Ali Amerika ne može djelovati sama. NATO, koji je najpraktičniji mehanizam na raspolaganju, mora preuzeti odgovornost za krizu. Ovo nije “izvan njegovog djelokruga.”

Konačni cilj Zapada trebao bi biti obnova bosanske države, podržana međunarodnim garancijama unutar regionalnog pakta, možda pod nadzorom OSCE-a, koji bi garantirao prava tri glavna naroda u Bosni (ali ne dozvoljavajući njenu podjelu na tri kantona).

Takvo rješenje spriječilo bi iridentističke ratove koje bi podjela zemlje između Srbije i Hrvatske neminovno izazvala. Također, očuvanje muslimanskog stanovništva unutar jedinstvene Bosne spriječilo bi njihovu radikalizaciju, koja bi bila neizbježna ako bi muslimani bili raseljeni i stavljeni pod stranu vlast. Očajna muslimanska dijaspora – nalik palestinskoj – mogla bi se okrenuti terorizmu. Evropa bi tako stvorila islamsku tempiranu bombu.

Srbija neće slušati dok ne bude primorana. Samo izgled otpora i poraza natjeraće je na promjenu u pravcu demokratskijeg i mirnijeg vodstva. Čekanje da se sukob sam od sebe ugasi neće biti samo nečasno već i izuzetno skupo: izbjeglice, terorizam, balkanski ratovi koji bi uvukli i druge zemlje – i još gore od toga.

Oklijevanje je već imalo visoku cijenu. Stvar je hitna. Ostalo je možda još samo nekoliko sedmica za ozbiljnu inicijativu prije nego što bude prekasno i srpska pobjeda bude ostvarena – s užasnim dugoročnim posljedicama.