Pitanje da li su ministar i ambasador prekoračili svoja ovlaštenja preuzimajući ulogu kolektivnog šefa države, ili su djelovali u skladu s ranije utvrđenim vanjskopolitičkim pravcima, ostaje zasad bez odgovora
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo je rezoluciju kojom se osuđuju napadi Islamske Republike Iran na države članice Savjeta za saradnju arapskih država Zaljeva (GCC) i Jordan. Dokument, čiji su formalni predlagači Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Jordan, dobio je podršku 13 članica Vijeća, dok su Rusija i Kina ostale suzdržane. Bosna i Hercegovina se našla među 135 zemalja koje su stale iza ovog dokumenta u svojstvu kosponzora.
Srž usvojene rezolucije fokusirana je na neselektivne napade projektilima i bespilotnim letjelicama koji su, prema navodima predlagača, ciljali civilnu infrastrukturu i gusto naseljena područja u zaljevskim zemljama i Jordanu. U dopisu koji je prethodio glasanju, predstavnici ovih država okarakterisali su postupke Irana kao „flagrantno kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta“, pozivajući se na temeljne principe Povelje UN-a. S druge strane, u širem geopolitičkom kontekstu, naglašava se da su ovi događaji inicirani prethodnim vojnim djelovanjima Sjedinjenih Američkih Država i Izraela prema Iranu.
Iako je međunarodni ishod glasanja jasan, unutrašnja politička scena u Bosni i Hercegovini suočava se s pravnim i proceduralnim nesuglasicama povodom ovog čina. Odluku o kosponzorstvu rezolucije donio je stalni predstavnik BiH pri UN-u, ambasador Zlatko Lagumdžija.
Nalog ambasadoru Zlatku Lagumdžiji za kosponzorstvo i glasanje u Ujedinjenim nacijama stigao je direktno iz Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, na čelu s ministrom Elmedinom Konakovićem. Ministarstvo je uputilo zvaničnu instrukciju Misiji BiH u New Yorku, pozivajući se na potrebu usklađivanja sa stavovima ključnih međunarodnih partnera i osudu kršenja međunarodnog prava. Međutim, ovaj administrativni put izazvao je pravnu polemiku jer, prema Ustavu BiH, isključivu nadležnost za utvrđivanje i vođenje vanjske politike ima Predsjedništvo BiH.
Budući da se kolektivni šef države o ovom konkretnom pitanju nije izjasnio niti je postigao konsenzus prije samog čina glasanja, instrukcija resornog ministarstva interpretirana je s jedne strane kao operativno provođenje vanjske politike, a s druge kao flagrantno zaobilaženje ustavne procedure i uzurpiranje nadležnosti najvišeg državnog organa.
Prema Ustavu BiH, isključivu nadležnost za vođenje vanjske politike ima tročlano Predsjedništvo BiH. U konkretnom slučaju, Predsjedništvo nije donijelo zvaničnu odluku o kosponzorstvu prije samog čina u New Yorku. Članica Predsjedništva Željka Cvijanović prethodno je uputila zahtjev za hitno izjašnjavanje o ovom pitanju, reagujući na poziv Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali sjednica na kojoj se trebalo odlučivati bila je zakazana tek za dan nakon što je akcija u UN-u već provedena.
Situacija dodatno komplikuje odnose unutar države zbog mehanizma veta. Pravila nalažu da se u nedostatku konsenzusa u Predsjedništvu aktivira zaštita vitalnog entitetskog interesa, o čemu odlučuju NSRS ili klubovi naroda u Domu naroda FBiH. S obzirom na to da je odluka donesena na nivou ministarstva i misije pri UN-u, zaobiđena je redovna procedura koja predviđa mogućnost veta i dublje parlamentarne rasprave.
Dok predlagači rezolucije ističu nužnost zaštite suvereniteta od „gnusnih napada“, bosanskohercegovačka javnost i politički akteri ostaju podijeljeni oko načina donošenja odluke. Pitanje da li su ministar i ambasador prekoračili svoja ovlaštenja preuzimajući ulogu kolektivnog šefa države, ili su djelovali u skladu s ranije utvrđenim vanjskopolitičkim pravcima, ostaje zasad bez odgovora.
